PRODAJA JE SVE OKO NAS – ZATO PAZIMO NA PERIFERNI POGLED!

Lijepa djevojka kraj mene sjeda u fotelju u banci. Dosadno mi je i moj je periferni pogled u akciji. Iz svake situacije može izaći neka priča i koristim ovo dosađivanje za smišljanje ili neke maštarije.

U tom trenutku zamjećujem i mladića koji je već bio tu, sjedio je u drugoj fotelji odmah do ove fotelje u koju je sjela lijepa djevojka.

Mladić je već nešto vrtio po Facebook-u, ali kada je djevojka došla, spustio je mobitel i perifernim pogledom pogledavao djevojku od pasa na niže.

Djevojka je uzela odmah svoj mobitel i počela vrtjeti Facebook. Je li i ona nešto gledala perifernim pogledom, ali u svakom slučaju mladić i ja radili smo to složno.

Počela je igra. Igram se ja, igra se mladić. Djevojka samo vrti svojim lijepim palcem nalakiranoga nokta roze boje. Lijepo je i našminkana. Međutim, njeno je lice neprobojna maska bez emocija, možda malo napregnuta čela jer očito na Facebook-u nije sve onako kako bi ona htjela. Vrti sve brže i brže, ne zaustavlja se ni na jednoj slici ili objavi nekih drugih mladića. “Nema ništa zanimljivo”, odjednom govori njeno lice. “Ali mora biti nešto, sigurno ću jednoga dana naići na nešto zanimljivo”, razmišlja ona dalje.

Mladić ne poseže za svojim mobitelom što je vrlo čudno. Spustio ga je na koljeno i pokrio dlanom. Njegovo zanimanje za djevojku sve je jače. Pokušava svojim mikrovalovima doprijeti do nje, do njenoga lakta. Podiže periferni pogled naviše i pogledava je u lijepo njeno lice. Jednom, dvaput, triput. Djevojka i dalje traži po Facebook-u, tko zna u koji je dio Amerike otišla.

“I mladić je lijep”, pomišljam. “Kako bi bili lijep par!” I onda se sjetim da je prodaja svuda oko nas. Djevojka ‘prodaje’ svoju mladost, uredan izgled i moguću inteligenciju. Mladić bi trebao biti kupac, traži proizvod. Zainteresiran je. Ali djevojka svoga kupca koji je neposredno uz nju ne vidi.

I radim ono što najčešće radim, kao što svi rade u mojim godinama. ASOCIJACIJE. Vraćanje u prošlost u neka stara dobra vremena jer mislimo da su samo naša ‘stara vremena’ bila dobra.

Dok nije bilo mobitela, i dok sam bila mlada kao ova djevojka – ljudi moji!, stalno sam držala nekog dečka za ruku. Ili sam spavala u njegovom naručju u tramvaju u kasne sate dok smo se vraćali s plesa. I nismo mi bili razvaljeni po sjedalima, jer mi mladi nismo tada sjedili, već smo se zadržavali i stojećii ljubili u zadnjem dijelu vagona. Danas vidim razvaljene mlade ljude po ovim komotnim tramvajskim sjedalima. I nismo mi znali ni hodati po cesti bez ruke u ruci, hodali smo složno kao vojnici. Prisnost para bila je očita – a to smo i naglašavali – ako se drži ukorak. To je bio vrhunac naše elegancije. Danas vidim samo starce kako se drže za ruke, ali ne radi ljubavi već radi praktičnosti da ne padnu i ne slome kuk.

I nije npr. bilo mobitela da dečku javim: “Kasnim, stižem ili neću doći”. On je u svakom slučaju čekao satima na dogovorenome mjestu, jer tako se to radilo. To je bilo džentlmenski, tako se potvrđivala privrženost: imati beskrajno strpljenja i vremena za svoju dragu.

Stalno smo kao mladi istraživali tuđa lica. Pogledavali. Bilo je tu mnogo perifernih pogleda, njuškanja, glume. Periferni pogled posebno se uvježbavao, pa imam i dan-danas dobro očuvanu tu vještinu. Upoznavali smo se neposredno. Prvi sentiš značio je prijemni ispit. I zato sam imala dugu kosu, namirisanu i nježnu poput paperja jer je dečko htio ne htio morati zariti svoje lice u nju prilikom plesa. Prvi pak pogled govorio je sve. To je bila ona istinska kupoprodaja, kada su kupac i prodavatelj na relaciji gradnje povjerenja.

Djevojko iz fotelje u ovoj lijepoj, urednoj banci s WiFi-om! Dok držiš tu stvarčicu od mobitela, kako će izgledati tvoj palac nakon deset godina u odnosu na ostale prste, nakon što pogledaš sve Internet ponude ovoga svijeta! Hoćeš li jednom zamijetiti osobu pored sebe, ako neke uopće više bude, i podići svoj pogled!

Rajna Banovac