Zombiji i igra pitalice

 

ŠTO ODABRATI: RUŽIČASTE ILI SIVE NAOČALE?

zombi

Kada živimo u velikom gradu, imamo prilike mnogo vremena provesti u javnom prijevozu koji teče vrlo sporo. Tamo se događaju zanimljive situacije i nailazimo na raznolika stvorenja. Pogotovo otkako se bavim network marketingom igram igru pitalice sama sa sobom – NEĆU LI U NEKOM STVORENJU PREPOZNATI ONO NEŠTO ŠTO BI MI SE SVIDJELO DA BUDE MOJ SURADNIK. Ne, neću ja prilaziti ljudima s neba pa u rebra, ali vježbam tu nekakvu tehniku odabira ljudi s kojima bih voljela raditi. K tome moramo biti i dobri psiholozi i prepoznati u ljudima ono što ni oni sami ne prepoznaju u sebi i pomoći im da te svoje odlike razviju, a usput zarade i novac. Voljela bih raditi najradije sama sa sobom jer ja se sebi najviše sviđam – vrijedna sam, pametna, držim se rokova, poštujem druge, dobro se prilagođavam u timu, imam jasnu viziju, ciljeve i mnogo štoša, ali nažalost network marketing nije takva vrsta posla – da radimo sami sa sobom.

Ne znam kako se to meni dogodilo, ili je to tako u svim gradovima, stalno primjećujem zombije koje ne bih ni u ludilu htjela imati u svome timu. Zombija ima raznih. Nikada nisam znala jesu li zombiji poluživi ili polumrtvi. Ali evo nekoliko opisa!

Žena tužna lica umrtvljenim pogledom gleda u ništa i k tome je puna bradavica tako da se bojim pogledati u nju. Počinjem analizirati koja je bradavica majka iz koje su proistekle sve kćeri. Čitala sam u jednoj knjizi da se prvo stvori majka, a iz nje se granaju djeca. Kada se uništi majka, ostale bradavice počnu sahnuti. Bojim se gledati u takvo nešto jer i sam pogled na nesretnu ženu plaši me da će biti zarazno.

Žena mrka lica, sitnih očiju, ili se oči ne vide zbog smrknutih obrva, a uz to sive kože, čvrsto steže usnice do bljedila. Gledam u njezine ruke. Izrađene, namučene, zgrčene, sa znakovima artritisa. I sama pomisao na reumatizam pokreće u meni neke nove bolove na kostima za koje uopće nisam znala da su mi potencijal za razvoj te bolesti.

Sitna ženica blizu šezdeset godina vodi sina slijepca koji je visine dva metra i otprilike 150 kg težak. Obično bi nam srce omekšalo na slijepca, ali meni srce plače na ovu nesretnu majku. I nije stvar u hendikepu njezina sina već u njegovoj nezgodnoj naravi. Gura majku i viče na nju, kao da bi je udario, miče je da bi prije nje sjeo na stolac iako ona nije ni imala namjeru sjesti. I ispričava mu se tihim glasom u uho. Umiruje ga. Zamislite tako 24 sata!

Prebrzo ostarjeli otac, poguren i lica koje odaje krajnju životnu bijedu, vodi sina mentalno zaostalog koji nije zao kao ovaj prvi, već pušta neartikulirane zvukove i želi svakoga zagrliti. I kažemo da je sin mentalno zaostao jer nenormalno voli ljude i cijeli svijet oko sebe. Dozvoljavam da me zagrli i traži da mu dam ruku na PET. To je valjda onaj pozdrav Give-me-five! Kada to odradim, dijete-muškarac je zadovoljno i traži sljedeće biće za zagrljaj, ali u svakom slučaju to nije njegov otac.

Ima jedan smrdljivac čiji je tramvaj samo njegov. Kada on uđe, svi bježimo van na idućoj stanici. Izlaze i kontrolori i puštaju svoje žrtve bez karata, samo neka smo izvukli živu glavu i dobro da nitko nije u tramvaju povraćao.

Tražim pogledom kakvu mladu djevojku u kojoj bih prepoznala nekadašnju sebe. Tada sam vjerovala da imam mnogo potencijala i da ću u životu napraviti nešto važno. Međutim, ne vidim takvo biće nigdje. Mladići i djevojke zadubljeni u svoje mobitele, samo palci rade sve u šesnaest i ljuta sam na samu sebe što nisam sposobna ni sa zato određenim pomagalom – olovkom s gumicom – napisati poruku kćerki da ne dolazi kasno večeras.

Tražim u masi ljudi, bilo u tramvaju, ili kada gledam van kroz prozor na stajalištima, neko lice koje bih prepoznala da IMA ONO NEŠTO. Naprosto ne nailazim. I onda se sjetim da je netko na predavanju rekao da vidimo ono što smo i sami. Potom podižem pogled prema samoj sebi. Danas sam neraspoložena, ljute me djeca, nikako da ovaj svijet krene prema boljem sutra, godine su već tu, mirovina mala, muž mi ostario i čita mi iz novina samo sumorne naslove, kuću nismo dovršili, računi pristižu redovno, i k tome moram ići u grad i kretati se među ovim ljudima kojima je sto puta gore nego meni. E da, sada sam se uhvatila. U meni je poanta. Nosim sive naočale, a kada se gleda kroz sivo – onda i vidimo sivo, sasvim logično.

Mijenjam pravila igre. Idem od sljedeće stanice gledati kroz ružičaste naočale! Evo, počinje. Gle, onu trudnicu kako je lijepa! Kako je vesela, ružičasta lica! Sjetim se svojih dugih trudničkih dana (imam četvoro djece) kada sam mislila da je svijet najljepše mjesto na svijetu za moje dijete. I čudila sam se drugim ženama koje nisu trudne: “Zašto niste u drugom stanju kao ja, to je prekrasno, i cijeli ovaj svijet je prekrasan!”

Potom vidim dvije, pa još dvije mlade majke s kolicima, ili guraju kolica s bebama, ili guraju kolica a bebe nose u drugoj ruci jer se bebama baš ne vozi i žele gledati frontalno na put kojim ih nose. Majke su vesele, guguću, ne vidim na njihovim licima zabrinutost kako preživjeti do kraja mjeseca, kako riješiti stambeni problem i tome slično. Pa tko kaže da Hrvatice ne rađaju!

Potom zamjećujem nekoliko lijepih muškaraca zaredom. Uredni, tu i tamo s tetovažom, čak mi se i njihove tetovaže sviđaju. Imaju lijepe uske bokove, snažna ramena, izbrijani, lijepe kose i još ljepšeg lica. A tek pogled. Pa tko kaže da su Hrvati namrgođeni i neljubazni.

A gle one starice! Hoda bolje nego ja. Pa ona ima ruksak, gojzerice i uputila se na planinarenje. O boji njezina lice ne trebam ni govoriti; kada bih barem ja imala takvo ružičasto, sjajno lice.

Evo i žene mojih godina s unučetom! Priča s djetetom tako lijepo i razgovjetno da sam pomislila kako bi ona bila idealan suradnik i držala lijepa predavanja utorkom uvečer. A ja bih na nju bila ponosna, jer ja bih bila njezin učitelj i sponzor, a možda i obrnuto.

Uh, ovo je dobra mačka, brineta duge njegovane kose! Na ramenu obješen laptop, visoke potpetice, priča na mobitel. Oči joj nisu upaljene kao što su meni bile na poslu nakon osam sati rada uz računalo, njeno lice nije blijedo i ispijeno kakvo je moje bilo, hajde de sada se u mirovini malo oporavilo. Ona bi bila dobar suradnik. Kako samo lijepo govori!

Mogla bih ja tu nabrajati. Pa bi ispalo da mojim gradom hodaju samo ljepotice i ljepotani. Izgleda da je ipak stvar u naočalama. Već jutrom kada ustanemo možemo odabrati: sivo ili ružičasto. Neke stvari ne možemo promijeniti, ali možemo ih učiniti ljepšima i vidjeti u njima i trunkicu nečega dobroga. A uvijek ga ima. Sigurna sam da ću naći svoje dobre suradnike u raznolikosti svega i svačega.

Rajna Banovac, 12.9.2016.

Facebook komentari
Categories: Business, Psihologija Tags: Tags: , ,

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *