SVE IMA SVOJE VRIJEME

VIDEO: Rođendanska čestitka mojoj majci

Kada su mi na jednom međunarodnom seminaru pokazali Mađaricu staru 72 godine koja je tu svečanu večer na Balatonu izašla na pozornicu po nagradu i priznanje kompanije jer je dostigla karijernu poziciju o kojoj sam tada mogla samo sanjati, i rekli: “Njoj novac nije potreban. Radi ovaj posao jer se želi družiti s ljudima” – pomislila sam:

– Eh, kakvog li prosipanja vremena! Zar misli da će živjeti 100 godina!

A kada su me upoznali s kolegom iz moje države, mentor mi je šapnuo: “Njemu to nije sila. Ali naprosto uživa u ovom poslu i doticaju s ljudima i u tome je doista originalan.” Opet sam pomislila:

– Zar nema pametnijeg posla, živi na moru i neka uživa na obali zajedno s galebovima koji često znaju biti bolje društvo od bilo koga!

Tada sam bila početnik i silno sam željela doći do novih poznanstava i suradnika ne gubeći vrijeme na nekakva druženja i komunikacije u beskraj. Jer svjesna sam toga da nisam u cvijetu mladosti i zašla sam već u godine u kojima bi trebalo ipak manje raditi ili uživati u učinjenom. A sada najednom moram raditi još više. Nagonim samu sebe i lovi me panika zbog neumoljivog pješčanog sata. A onaj video od Roberta Kyosakija o razdobljima života i što moramo napraviti u svakom razdoblju, naprosto me obeshrabrio. Po njemu bih se ja sada trebala igrati s unucima, drijemati na trijemu kao u onim kaubojskim filmovima i putovati s umirovljenicima na izlete po povoljnim cijenama. Ili, ima jedan napis: Koje financijske odluke trebamo donijeti do 30-te! Na primjer, napraviti plan karijere, plan investicija, plan stanovanja, čak i plan rizika u koje ćemo ući. Pa pobogu, neki se ni ne zaposle do tada, ili studiraju doktorate, pomiču biološki sat i štošta drugo, a kamoli da znaju gdje će i s kim stanovati i kako da umanje onaj planirani rizik.

Mogu li si ja takvo što priuštiti, mislim, to drijemanje i razbibrigu na koju nas nagovara Robert Kyiosaki? Kada pogledam oko sebe, čak i starije žene od mene moraju ići nekuda na posao jer ih je stisla sila. Bilo da čiste stubišta, brinu o starijim i nemoćnim osobama, bilo da prodaju nešto na tržnici, ili vode knjigovodstvo manjim obrtnicima, ili održavaju apartmane i dočekuju goste na obalama mora ako znaju barem jedan strani jezik. Dobro, ima žena koje se bave poduzetništvom, softverima, razvojnim strategijama i grčevito se drže svojih teško stečenih pozicija koje se neumoljivo ljuljaju pod koracima mlađih naraštaja brže pameti i veće izdržljivosti.

Da, sve ima svoje vrijeme.

Ali hvata me ljuta strava na neimaštinu koja prijeti, odnosno ona je već tu. A kažu da starim ljudima ne treba mnogo. Kako ne treba!? Neka mala tubica kreme protiv alergije košta trećinu mirovine. Stvarno je tako, vidjela sam račun kod susjede. Srećom da me zdravlje služi i nekako sam se uščuvala od teškoga fizičkog rada, ne znam samo kako sam to kao žena uspjela.

Da mi je sada Robert Kyosaki pa da malo porazgovaramo! Što on to priča, pa zar ne zna da se ljudski vijek produžuje, da smo sve jači i izdržljiviji! Ne znam kako je to kod njega u Americi, ali neka dođe vidjeti nas koji se ne predajemo i koji pohađamo besplatna predavanja u okviru državnog projekta cjeloživotnog učenja i samozapošljavanja. Neće on meni govoriti o biološkim pokazateljima. Pa ja se sada osjećam bolje nego prije tridesetak godina. Jest da više ne tipkam brzinom od 520 znakova u minuti kao nekad, to je nešto manje; mislim da je stvar u položaju slova Ž kojega su nam Koreanci isporukom tipkovnica poremetili pa je sada udaljeno od maloga prsta cijelu svjetlosnu godinu. Tko se natječe na svjetskim natjecanjima u daktilografiji zna koliko je važan onaj mikron u udaljenosti tipka.

Ali bez obzira na moja smanjena velemajstorska umijeća, mogu ipak sjediti za kompjuterom i učiti nekoliko sati bez pauze. I svladat ću ja i autoresponder i splash i Google Adwords i sve što treba. Naći ću ja novaca za oglašavanje i na američkom tržištu iako kažu da je tamo mnogo skuplje nego ovdje. Ipak nama sirotinji malo progledaju kroz prste.

Naučit ću ja i tehnike prodajnog razgovora. Neće nijedno pitanje ostati visjeti u zraku i čekati neku bolju priliku. Znat ću procijeniti situaciju, prigodu, zgodu i priliku. Mnogo toga. A što je najvažnije, riješila sam se straha od budućnosti, bez obzira koliko sada zarađujem.

Dolazim na to da mi zarada više nije primarni cilj. To je prvi znak da više nisam početnik u network marketingu. Pa što ako sam do sada sve što sam zaradila potrošila na učenje i alate, i više od toga. Nije mi žao jer nisam se ni u snu nadala da ću se u ovom životnom razdoblju, zahvaljujući ljudima koji su ušli u moj život, osjećati kako moje najbolje godine tek dolaze.

Video: ROĐENDANSKA ČESTITKA MOJOJ MAJCI

Rajna Banovac, 2.10.2016.