Tog 15. siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske Unije, te još i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje još zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države. (24 sata, 15.1.2017)

Izvadak iz moje knjige PRILAGODBA. Kroz naslov ove knjige već tada sam željela izraziti svoja osjećanja da nešto nije kako treba i da ćemo svi platiti cijenu.

Kroz balkonski prozor okrenut vrtu primjećujem mamu. Njena bojazan dosegla je ovo popodne svoj vrhunac. Više se ne može suzdržavati, biti u podrumu. Više ne može glumiti stabilnost, hrabrost i sabranost radi nas. Gle, nisam se nikad dosad pitala koliko mama voli moga brata. Bitno je da voli mene. Sigurno ga jako voli jer evo izbezumljeno hoda vrtom uzduž pa poprijeko, obilazi gredice i čini se da nešto traži. Sigurno pomišlja i na svoga starijega otuđena sina, pita se gdje je sada a nije se s njim pozdravila. Traži onaj trenutak u sjećanju kad ga je zadnji put vidjela ljuteći se sama na sebe što je od njega odustala. Smije li roditelj ikad odustati? Smatrala sam tada da ne smije, da je roditeljstvo nešto sveto i poklonjeno, da je roditeljstvo lagano, jer gle kako su moja djeca dobra i kako je lako s njima! Tada nisam slutila da moje roditeljstvo tek treba doći u kušnju i da je to ono što će dovesti do moga mijenjanja.

Da razgovaram s mamom? Ipak ostajem na mjestu bezvoljna išta poduzeti. I dalje pomno pratim neobičan mamin hod.

Doskora stiže vijest da je Hrvatska oslobođena. Naši se vojnici vraćaju kućama. Njihov povratak obilježen je svečanim dočekom, borbenim i domoljubnim pjesmama. Poželjeh i ja zapjevati, nošena emocijama gomile, ali prvenstveno osjećajima moje mame i šogorice kad iz jednoga kamiona iskoči brat. Poželjeh zapjevati radi njih. Duboko sam skrivala u sebi pomisao da mi je ovoga trenutka neovisnost Hrvatske u drugom planu. Vrijedi li neovisnost svih onih života pitala sam se u trenutku dok je brat grlio svoga sinčića. Nije li se mogla neovisnost stvarati polako i bezbolno, pa i godinama ako treba, ali mirno i inteligentno? Prilagođavati se promjenama polako. Koliko meni kao ženi treba neovisna Hrvatska? Možda nekome drugome treba, nekim stranim, dalekim zemljama. Ja želim samo svoj dom, svoje dvorište, svoju obližnju trgovinu za namirnice. Nisam dosad primijetila da sam ovisna i sputana u političkom pogledu pa da trebam povesti borbu za oslobođenje, biti revolucionar.

Cijelo susjedstvo je veselo, raspjevano, sa zastavama na prozorima. Dan je sunčan, pomalo svjež. Vrzmamo se po kući, dvorištu, sa susjedima komentiramo ratna zbivanja. I tog se dana govori o natalitetu, o mladoj Hrvatskoj, o obitelji kao osnovnoj jedinici na kojoj počiva cijelo društveno uređenje stabilne države i na kojoj je velika odgovornost. Jer od te najmanje ćelije treba krenuti u izgradnju novoga društva. Sve ćemo dati za obitelj, djeca su blagoslov. Sveopća zarazna euforija. Tako se osjećam mladom.

ALI VRIJEME JE KOD MENE STALO.

NEGDJE TAMO U ČEŽNJAMA DA SVE BUDE DOBRO.

Rajna Banovac, 15.1.2017.