DEVASTACIJA NA MIKRO PLANU

Nakon što prodamo ekonomsku slobodu, tvornice i profitabilna poduzeća, na redu su prirodni resursi. Ali devastacije se događaju i na mikro planu. U ovom videu pogledajte što sam zatekla prilikom uobičajene šetnje našim lijepim kvartom koji je poznat po šumama, pjevu ptica i vjevericama.

Doista je rijetkost živjeti u gradu u kojemu sve imamo, i više nego što možemo konzumirati, posjetiti, uživati, pridonositi, a ujedno spavati zadovoljnim snom u tišini za vrijeme mirnijega vremena ili uz uspavanku bujnih hrastovih krošanja koje okružuju naše kuće.

Nije rijetkost tijekom večernjih šetnji po putevima koji nisu zagađeni gradskom rasvjetom susresti razne zvjerke. Stajala sam jednu večer na vrhu puta koji vodi prema šumi i promatrala zvijezde. Najednom sam primijetila da mi se putem približava neka mala zdepasta zvjerka. Disala je poput male svinje i zastala metar do mojih nogu. Tek tada je podigla glavu i primijetila prepreku. Gledale smo se, nepomične. U očima zvjerke caklile su se zvijezde i začuđenost.

– Zašto se čudiš, jazavče mali? – pitam zvjerku. – Pa mi živimo u gradu i ima već dvadesetak godina da su ovdje došli naseljenici i postavili svoje nastambe. Ti sada hodaš našim putevima, ljudskim, a ne mi tvojim.

Zvjerka me još jednom pogleda, okrenu se i istim stopama šljapkajući i uzdišući vrati se putem kojim je došla. Doista sam čula da zvjerka uzdiše!

Ima i nimalo lijepih događaja sa šumskim zvijerima. Neku noć lasica nam je poklala kokoši, naše ljubimice, vidjeli ste ih možda na jednom video materijalu u kojem opisujem „zonu komfora“. Malo smo se mi ukućani opustili i zadnjih nekoliko mjeseci nismo zatvarali kokošinjac misleći kako je mreža sigurna. Zvjerka je našla rupu i oslastila se.

Nije rijetkost naići na srnu ili stope divlje svinje u jednoj kaljuži gdje se zadržava voda nakon što je vlasnik zemljišta posjekao šumu. Inače u ovom predjelu ima nekadašnjih pokušaja gradnje kuća, ali srećom nadležna su tijela uspjela zadržati ove ambiciozne graditelje da ne izgrade objekte. Na tim mjestima šuma je iskrčena i takvi se ogoljeli predjeli prirodno ne uklapaju uz područje gdje šuma postoji od davnina. Na krčevinama žuti se glina jalovica i pitamo se kako je šuma mogla rasti na takvom neplodnom tlu.

Ima na jednoj krčevini mjesto gdje volim stati i ispratiti sunce na počinak. To su jedini trenuci kada ne razmišljam o smislu ili besmislu postojanja ljudske vrste na ovome planetu. U tim trenucima nisam bitna ni ja sama sebi niti mi je itko drugi bitan. Na takvom mjestu najbolje se osjeti prolaznost vremena i glupost naših ljudskih nastojanja da nečim upravljamo. Ne mogu reći da na tom mjestu donosim važne odluke, da mislim o prošlosti ili budućnosti. Ne. To je mjesto gdje ne moram biti silom težom prikovana za tlo niti je uopće bitno hoću li se vinuti do zvijezda. U tim trenucima ne tražim i ne očekujem ništa od života, a što je najvažnije ne tražim ništa ni od sebe. Tako je ugodno ne brinuti ni o sebi, ni o drugima, a naročito ne o cijelom čovječanstvu. Ovo zadnje prati me otkako sam svjesna svoga postojanja i moguće svrhovitosti, a ima tome pedesetak godina: brinjenje zbog cijeloga čovječanstva. Ili bolje rečeno, za planet Zemlju koju zaslužuju jedino životinje, po mom mišljenju.

Sloboda od svega što me tišti na toj uzvisini na sjecištu krčevine i šume za kratko vrijeme spuštanja sunca među drveće udaljena susjedna brijega, sve dok ono ne zažari zemlju i nestane negdje u dubini – najdragocjeniji mi je poklon života.

I onda na tom mjestu dogodi se devastacija, nered, oskvrnuće. Na mjestu koje prema zemljišnim knjigama nije čak ni moje već ima svoga vlasnika. I ja se sada uzrujavam za neko mjesto koje si prisvajam i čuvam poput vlastita, mjesto gdje doživljavam nekakvu zamišljenu slobodu!

Treba razlikovati čišćenje šuma od trulih i opasnih stabala od onoga suprotnoga. Kada se radi praktičnosti posijeku stabla redom uz sam rub šume da bi se lakše divljim putem transportirala, a ostave manje grane razbacane posvuda poput prekinutih djetinjstava, naprosto plačem kao i ovi ranjeni panjevi stabala koja sam često grlila ili sam se naslanjala na njih. Jer kažu da nam stabla govore, da nas liječe, naročito hrastova stabla zdrava su za nas žene.

U ovaj moj poslovni blog ubacujem i ovu tužnu priču. Netko će reći da odstupam od koncepcije bloga. Ali ako ste ovo pročitali, vjerujem da mi nećete zamjeriti i da dijelite tugu ovoga svijeta zajedno sa mnom. I da ne šutite onda kada ne treba šutjeti – kada nasilnik napada slabijega.

Rajna Banovac, 25.2.2017.