65+

65+ NE BI TREBALE BITI VELIK PROBLEM

Video verzija

Mjerenje starosti krvnih žila, mjerenje općeg stanja organizma, mjerenje starosti metodom 15C, mjerenje starosti drvene građe, mjerenje starosti minerala, predmeta i fosila, mjerenje udaljenosti starosti kuglastog jata… Ovo su naslovi koje Google visoko pozicionira kada upišemo pojam pretraživanja „mjerenje starosti“.

Pa onda otići na neki sistematski pregled ako nam plaća firma ili parcijalni ako baš nevolja zakuca na vrata, i eto neraspoloženja i dodatnih bolova. Međutim, premalo razmišljamo o stanju svoga mentalnog zdravlja ili se – ne poduzimajući ništa – šalimo na svoj račun „sve si pišem!“ Sve si pisati i nije tako loša ideja ako smo aktivni, zaposleni i organizirani. Ali ako idemo u dućan i moramo si zapisati 5 namirnica koje trebamo kupiti i to nam je glavni zadatak u životu, onda je situacija i više nego alarmantna.

Naš narod nema naviku niti vremena da se preventivno pobrine za svoje zdravlje. Već od srednje škole djeca nastoje sa što manje napora provući se kroz ovu svu silu posla koja im prijeti: kako izbjeći čitanje, pisanje zadaće, tjelesni jednom tjedno, učenje onoga „tko želi znati više“, ili jednostavno – stajanje u tramvaju.

Kod kuće ionako mama voli sve raditi, a na poslu već ću se nekako prilagoditi sredini u kojoj ću se naći i ne odskakati. Ako pokažem da želim više, utrpat će mi posla a slabo platiti. To je doista istina. Jer ima šefova koji se sjete u prolazu hodnikom kome bi mogli dati neko zaduženje i eto baš čovjeka koji ide prema njemu, a slučajno je to vrijedan radnik ili barem neki s kojim nema problema. Pa me upitajte zašto sam se stalno skrivala od šefova!

Neumjerenost kojoj je izložena naša radnička klasa, prekovremeni sati koji nemaju ekonomskog opravdanja niti su adekvatno plaćeni, opterećenost žena, ali i muškaraca jer oni su najviše „odgovorni“ za financijsko stanje obitelji, i općenito način života kojem smo izloženi – ne ostavlja prostor za onu „drugu socijalističku osmicu“ koja je inače bila predviđena za obitelj, odmor i rekreaciju. I dogodi se da smo u dobi od 50 godina istrošeni, načeti bolešću, mentalno tupi, neosjetljivi, ljuti, destruktivni, nezadovoljni, neatraktivni ni za tržište rada niti za bilo koga. Ova epidemija veliko je opterećenje za društvenu zajednicu. Traže se radnici, a nema ih. Traže se volonteri, uh jako teško. Traže se intelektualci, vođe, stručnjaci, eno ih, odoše u inozemstvo.

Nekad su studenti bili nositelji progresa, promjena, revolucija, novih misli. Gdje su oni sada? Trče po hodnicima skupljajući bodove, ne daj bože da si međusobnu pomognu jer profesor mora određeni postotak rušiti pa to neka bude netko tko manje zna, a ne ja da mu dajem znanje. Ovaj se mentalitet prenosi dalje u poduzeća gdje još uvijek vlada ono: „Ne odaji sve tajne zanata!“

Ako smo sa 50 godina ustanovili da smo ruina od čovjeka, možemo se ljutiti na cijeli svijet, sudbinu, djecu, partnera, državu ili lošu sreću. To uglavnom i radimo. Malo je onih koji priznaju da smo najviše sami krivi za stanje u kojem se nalazimo.

Jesam li se zgrbila? Jesam. A zašto? Zato što su mi stalno davali posla za pisaćim strojem, a potom za kompjuterom.

Jesam li redovno vježbala? Nisam, bila sam preumorna, lijena, nemotivirana, dovoljno mlada da se ne osjeti.

Patim li od alergija? Patim. A zašto? Zato što je to autoimuna bolest, znak da moram nešto u svome životu promijeniti da budem ispunjena i zadovoljna. A što poduzimam? Ne mogu tu ništa, drugi određuju, sve je „bed“, uglavnom pijem tablete.

Zašto tako slabo pamtim? Zato, valjda zbog godina. Nisi li pomislila da je to zbog toga što svoj mozak ne vježbaš dovoljno, ne radiš nove stvari, ne postavljaš se u izazovnije situacije koje traže napor ili neku novu vještinu? Vještinu, u ovim godinama? Da hodam natraške jer je to jednom netko preporučio, ili da perem zube lijevom rukom? Imam pametnijeg posla!

Ovo su samo primjeri i svi se u ovome možemo prepoznati. Namjerno ne navodim teže oblike nečega jer teško mi je o tome i misliti a kamoli pisati. Misli moraju biti usmjerene na pozitivno, na obilje, na zdravlje, na dobro stanje pa će se uglavnom to i događati.

Ovo je malo razmišljanja o tome koliko smo stvarno stari. Ako se ponekad zacrvenite, zasramite, uplašite poput djeteta da vam se čini da ćete se popiškiti, reagirate na neku nepravdu, maštate – još uvijek imate dječju dušu. Vaša je biološka dob mlada, vaš um nije ostario bez obzira što možda možete slomiti ruku ako se na igralištu poigrate sa svojim unucima loptom, što se i dogodilo jednoj mojoj prijateljici mojih godina nedavno.

Još uvijek sam 50+. 60+ brzo će doći, pa onda 65+ i tako dalje. Brrr…. A govorim da sam se dolaskom u mirovinu nanovo rodila, da sam poput bebe i da moram puno učiti, npr. kako zaraditi novac, kako steći nove vještine, kako usavršiti engleski jezik i još mnogo toga.

U ovom videu pogledajte moga supruga Vlatka koji daje poruku kako 65+ ne mora biti ograničenje već primjer pozitive i mentalne mladosti, bez obzira što on ipak mora zapisati onih 5 stvari kada ide u dućan (ali to rade i mlađi muškarci, zar ne?)

I ne pokušavajte ovo raditi sami u šumi!

Facebook komentari
Categories: Inspiracija, Motivacija, Zdravlje Tags: Tags:

2 Replies to “65+”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *