PROSPECTING U VRUĆE POVEČERJE

ZABILJEŠKA S JEDNE KNJIŽEVNE VEČERI

Nije se ništa promijenilo u mojoj psihologiji od onoga doba kada sam pod ruku s bivšim suprugom obavještajcem ravnala tabane po gradskom zagrebačkom asfaltu jer taj moj suprug radio je određeni nadzor nad građanstvom zagrebačkim u doba 80-tih. Znala sam da je bitno za njegov posao što češće hodati gradom i susretati razne ljude. Imala sam i ja neki tu zadatak i sivu knjižicu u koju sam trebala zapisivati zapažanja, ali nije mi nikako išlo jer – činilo mi se da nema ništa sumnjivo u toj nezanimljivoj masi raznih lica. Željela sam slobodno vrijeme provoditi na proplancima gdje slijeću ptice, zuje zlaćane pčele, u miru i spokoju jer bila sam nekako strašno, strašno umorna. Umorna s 20 godina. 

Životni polet u mome životu započeo je kada sam upoznala svoga drugoga supruga; imala sam tada 30 godina. Jednostavnost i prirodnost ovoga „staroga dečka“ često me vodila na proplanke, poljane, među cvijeće i ptice, ali ipak… moj suprug volio je također i hodanje gradom, a i danas mu je to strast. Istraživanje raznih zanimljivosti, zakutaka, neobičnih ljudi, povijesnih činjenica, dokaza i mnogo toga štošta, nikad mu ne dosadi. Nezgodno je što tada izgubi pojam o vremenu.

Tako se dogodi da se dogovorimo obići neki zagrebački detalj, ovoga puta otvaranje Dana ulične dramske umjetnosti pa možda nešto kamerom zabilježimo. Imala sam prije toga timski sastanak u uredu tvrtke pa smo se dogovorili da ćemo se nakon sastanka sastati na glavnom trgu. Samo izlaženje iz kuće jako je bitno za network marketing s kojim se oboje bavimo i nadopunjavamo jer jedino tako možemo upoznati nove ljude, nitko nam sam na vrata kuće doći neće. Znamo da je prospecting najvažnija aktivnost u ovoj djelatnosti, a to znači pronalaženje dobrih suradnika, ali svi mi nekako to izbjegavamo i okolišamo oko toga, bavimo se pisanjem bloga, snimanjem videa, čitanjem knjiga i slušanjem webinara. Uvijek nađemo neki izgovor da radimo ono što je lagodnije.

VIDEO VERZIJA

I umjesto da se držim dogovora, što inače uvijek činim, idem ja prvo svratiti u knjižnicu vratiti knjige o motivaciji i Kiyosakiju. A u knjižnici toga vrućeg dana uključena klima, a u dijelu gdje je čitaonica i gdje se održavaju kulturni događaji – zvukovi klavira. Kao omađijana krenem prema melodiji i vidim da se održava promocija knjige meni nepoznate autorice. Svi se ljube, pozdravljaju, svi uređeni i mirišljavi. I sjednem u fotelju, zaboravim brige i posvetim se – promatranju.

Potpuno sam svjesna što bih trebala ovdje raditi i uvježbavati. Upoznavanje, pričanje, druženje. Nikako predstavljati poslovnu priliku ili bilo što na tu temu. Usredotočiti se samo na upoznavanje ljudi. Da, nemam više ni vizit-karti, pomislim, sve sam ih potrošila. Ali znam da vizitku uvijek moram imati jer kakva sam ja poslovna žena koja piše svoje kontakt-podatke na papiriću.

Pogledavaju me ljudi jer sam nova, šutljiva i tajanstvena, a ja mirujem i uživam u lijepo uređenom i rashlađenom prostoru. Konačno krene večer. Nakladnik predstavlja pisca i knjigu, a potom se javi netko iz Gradskog ureda kao pokrovitelj, dramski umjetnik pročita dva-tri odjeljka, potom i sama autorica jedan odabrani odjeljak. Stanke u čitanju ispunjene su Chopinovim valcerom i opernom arijom. Da, puno ljepše i ugodnije nego biti na pločniku, stajati i tamo nekoga upoznavati u toj gunguli gdje ima i puno plačljive djece. Autorica priča iskreno o svojim pokušajima izdati knjigu i upravo joj to uspijeva s ovom knjigom za koju je izgubila nadu da bi ikada vidjela lice javnosti. Ali zahvaljujući sponzoru…

Drago mi je radi spisateljice i prisjećam se svojih dviju promocija. Uzbuđenje i radost obuzimalo je tada moje srce jer „dijete se rodilo“, i tako se osjeća zasigurno i ova autorica koja najvjerojatnije nije u Društvu književnika jer da jeste, sigurno bi sve njezine knjige ugledale svjetlo dana. Jer žena očito želi svijetu nešto reći. A zna se: „Piši za druge samo onda ako imaš nešto za reći! Piši za sebe samo zato da ostaneš u kondiciji!“

Zagledala sam se u verziju klavira. Bijeli klavir s držalom za note – ali bez nogu. Eto, nabavit ću si i ja jednom takav da nastavim vježbati sonatine. Klavir se može prenositi vrlo jednostavno jer je zasigurno i lakši nego glasovir iz moga djetinjstva koji me svojom tamnom bojom i glomaznošću u siromašnom sobićku zastrašivao.

Potom razmišljam ovako: „Spisateljica bi bila ionako prestara za moj tim, dramski umjetnik još stariji, gosti su ljudi koji vole samo čitati pa što bih s njima, sponzori su knjiški moljci i državni službenici – oni ionako nisu za biznis jer da su imalo sposobniji, napustili bi državnu službu s tom malom plaćicom. Glazbenice su odviše obuzete umjetnošću, a operna pjevačica potajno šminka svoje već ionako jako našminkane usnice, čini mi se da je nesigurna i ima tremu. Zapravo, svi su ti ljudi preobični!“ Jer ja tražim one „prave“.

I sad nastupa onaj najvažniji dio, a to je skromna zakuska i piće. Sad je prilika za upoznavanje, za networking. Međutim, što ja radim? Odmorila sam se, poslušala Chopina i umjesto da priđem autorici, slavljenici, da joj čestitam – ja bjež’! Bez pozdrava. Pa ionako me nitko ne poznaje.

Sad treba pronaći supruga i iznenadim se da na mobilnom telefonu imam čak šest njegovih propuštenih poziva. Inače mu to nije u navadi da me forsira, ali očito se on zabrinuo gdje sam jer su i sve predstave na trgovima završile, a mene nema. On se više zabrinjava zbog mogućnosti da je došlo do nekog nesporazuma i da ću ja na njega sasuti drvlje i kamenje, međutim, ovoga puta sam ja zakazala. Čovjek prema meni ide zajapuren, traži me, išao bi kući, ali ne zna kako ću ja reagirati. Ja rashlađena, zamišljena kažem:

„Bio tamo jedan pisac…“

Na koncu se ispostavilo da je autorica prijateljica moga supruga jer zajedno su radili na projektu uređivanja prostora poduzeća umjetničkim djelima, jer treba da znate da je moj suprug svestran, ima on osjećaj za umjetnost i za ljepotu, a to znaju i šefovi pa uz gašenje požara i uvježbavanje evakuacije za slučaj potresa, zna moj suprug odabrati najljepša djela i komunicirati s umjetnicima.

Eto, moj prospecting je neslavno završio, zapravo nije bio ni počeo, a prilika je bila sasvim odgovarajuća. Knjige, glazba, sve meni blisko o čemu mogu razgovarati. Ako mi je i teško prići autoru, pa tu je moj suprug koji bi me upoznao, čestitali bi zajedno, prisjetili se prošlih dana, razmijenili kontakt itd. A što sam ja činila? Isključila mobitel, slušala glazbu, prisjećala se svojih književnih početaka i hladila se u vrućem povečerju bez ijedne vizit-karte.

Pod perom Rajne Banovac

VIDEO VERZIJA

Facebook komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *