Patnje introverta

KAKO USPJETI U AGRESIVNOM SVIJETU

 

Ova je knjiga, kao i sve druge koje sam napisala ili ću napisati namijenjena onima koji žele podići svoje samopouzdanje, povećati kvalitetu svoga života prihvaćanjem samoga sebe, riješiti se uvjerenja da nismo sposobni poput drugih, otkriti svoje talente i iskoristiti ih, razumno se nositi s okolnostima, a nadasve postići mir sa samim sobom uz stalan osobni razvoj – bez obzira na životnu dob!

U nastavku predstavljam jedno od poglavlja iz knjige PATNJE INTROVERTA. Opisujući iskreno svoja iskustva, nespretnosti i nerazumijevanje onoga što se zbiva oko mene, možda ću potaknuti i Vas da budete iskreni prema sebi.

Pretplatnici na ovu web stranicu ili na YouTube kanal, te osobe koje mi se izravno jave na e-mail: rajna.banovac.ribarica@gmail.com kako bi ostvarili kontakt na obostranu podršku i prijateljstvo – dobivaju besplatan primjerak.

Pronađite nešto za sebe ili preporučite drugima na web shopu.

Ostavite komentar, povežimo se preko društvenih mreža, dajmo si podršku jer samo zajedno možemo izaći iz tame svijeta u koju nas guraju drugi odnosno mi sami sebe neispravnim stavom prema okolnostima koje su sastavni dio naših života.

 

INTROVERT MRZI PROSLAVE

Čačkalicu sam gurala kroz pletenu bluzu političarke teoretičarke, profesorice u političkoj školi. Moje su ruke bile ukočene u gomili koja se tiskala uz stolove na kojima se nalazila hrana. Nespretno malo stvorenje u cjelini, a kada uzmemo po pojedinačnim dijelovima tijela, spretnije osobe nema niti na daleko niti na široko. Moji su daktilografski prstići nadmašili svaku normu ne shvaćajući da je to prijetnja plaćama i položaju ostalih zaposlenica u uredu. Moj brzi hod, naročito tada, nikada se nije sapleo o nešto ili gegao. Ali prostorija je postajala najednom toliko uska ako sam, uglavnom pogrešno, smatrala da svi pilje u mene zbog nespretnog ponašanja u neformalnim druženjima. Udarala sam bokom o druge, zapinjala ramenom, gazila po nogama. Međutim, dok sam se kretala učionicom, pripremala mjesta za učenike, provjeravala sve žice i pristup internetu, pomagala kod logiranja, crtala na ploču, pokazivala na pano, objašnjavala korake – e, kako sam spretna i cjelovita u toj atmosferi bila. Gipka poput mačkice.

AUDIO VERZIJA

            21 godina, tada davno, bez životnoga iskustva da bi se prepoznala opasnost koja je nadvila svoje crne sjene iznad mojih nejakih ramena! Bezazlena zvjerčica koja je trebala odjednom pokazati odraslost i dostojanstvo biti suprugom poštovane ličnosti i najljepšeg muškarca u toj organizaciji. To mi je bio glavni zadatak kojemu nisam bila dorasla. Radila sam sramotu na svakom koraku, odnosno i na najmanjem neobaveznom grupnom druženju kao što je proslava državnosti.

            – Da sam barem gladna kao oni – mislila sam. – Da barem mogu tako čavrljati. Naprosto ne znam o čemu bih razgovarala, kojoj se grupi priklonila. Nitko me niti ne zove, a kao da su sve oči u mene uprte.

            Vjerovala sam da bi samo velika glad mogla maknuti kočnice koje sam osjećala cijelim svojim bićem u toj veseloj gunguli gdje treba pričati i žvakati. Gladna sam doista bila jer nisam doručkovala, a u međuvremenu ispisala mnoštvo stranica. Ali volja za jelom mi se gubi već i samim razmišljanjem da sat iza podne treba otići u veliku dvoranu gdje se održavaju simpoziji, svečanosti i politički govori s pozornice koja služi snažnim i velikim riječima doprijeti do i najmanjeg kutka naše tadašnje države.

            Vidim da guram čačkalicu u mjesto ispod lopatice na leđima žene u bluzi boje tada moderne trule višnje, ali ne posustajem. Zašto to moja ruka radi? Naprosto je ne mogu kontrolirati? Oko mene guraju se drugi, a moja čačkalica (mislim da je to odvratna stvar ikad izmišljena!) kao nespretna alatka uperila je svoj ubojiti šiljak tako nesmotreno i uporno. Jer moram što prije riješiti se teškoga zadatka, nabosti salamu, sir ili ne daj bože maslinu, i s papirnatim tanjurićem što prije pobjeći u neki kut gdje me ne bi gurali ili ispitivali. Pitam se dan danas zašto se žena nije okrenula i pogledala što joj to nanosi bol. Kao i svi drugi, osim mene, bila je usredotočena na cilj: što prije najesti se!

            Pokušavala sam tijekom godina prilagoditi se proslavama i ne odbijati ponuđeni mi poziv. Stalno su se slavili neki rođendani i imendani, vjenčanje, rođenje djeteta. Tko nije pokazao to malo volje za svoje kolege na poslu, na njega se loše gledalo i zapravo nitko nije mogao sakriti vlastiti rođendan. Za to se uvijek brinula osoba iz kadrovske službe.

            Odvratnoća čestitanja bila je posebno izražena u vrijeme kada su se mlađe i ljepuškaste kolegice od muških kolega mogle u šali pipkati, hvaliti njihove oblike i odlike. Red muškaraca koji su odmah izjutra svake godine u taj dan stajali pred stolom moje kolegice, šarmantne mlade žene, ošamućivao me za cijeli radni dan i uglavnom taj se dan ništa nije radilo. Zagrljaji, sočne puse u oba obraza blizu usnica, priljubljivanje muškoga trbuha blizu prpošnih grudi moje kolegice, bila mi je najodvratnija stvar. Međutim, to se podrazumijevalo da tako treba i to treba otrpjeti. Nijednom uzvaniku nije smetalo što ljubi preko pljuvačke svoga kolege.

            – Odvratni su, opet su me uslinili! – komentirala je kolegica popravljajući ruž nakon umivanja u WC-u.

            Nisam joj zavidjela jer sam shvaćala kako je teško probijati se životnim putem kada si lijepa i muškarcima privlačna osoba. Tada nitko ne vidi unutrašnje kvalitete ili stručnost u poslu, nego ispitivački pogledi obuhvaćaju područje od usta prema koljenima, a najčešće se zadržavaju negdje u sredini. Red onih koji bi mene ljubili nije bio tako velik, ali sam primijetila da me mnogi zaskoče dok nema nikoga da opipkaju moje male grudi. To im se sviđalo jer su osjetili da ne nosim grudnjak. Tada se nije imalo gdje kupiti grudnjaka, naročito malih, kao što je to danas. Mislila sam da je sve to normalno i nije se imalo tu nešto buniti ili tužakati šefu, kad i sam šef izriče neke dvosmislene rečenice i često stoji uz mene dok mi diktira, a moj nos detektira blizinu muškog šlica.

            Bila je samo jedna situacija u kojoj sam s nekom čudnom vrstom zadovoljstva organizirala proslavu povodom moga drugog vjenčanja. Imala sam flert odnosno mogućnost ozbiljnije veze s jednim neoženjenim inženjerom prije toga. Iako nije dobro zasnivati takve vrste odnosa u radnome okruženju, napravila sam izuzetak. Bila sam uvjerena da je naša veza ozbiljna i da će uskoro biti ozakonjena brakom. To mi je bilo važno jer sam imala kćerkicu i nije mi bilo svejedno tko će dolaziti u kuću i kako ću organizirati čuvanje djeteta da taj netko ipak ne bi dolazio dok nije siguran kandidat. Pa misliš, inženjer, kulturan čovjek. Međutim, moja su se očekivanja i nadanja iznevjerila jer je u ovu priču uskočila neka njegova bivša ljubav, a meni je preostalo jedino i zadnje zadovoljstvo izbaciti i njega i njegov šešir na ulicu te zimske večeri.

            I kada se čovjek i najmanje nada, ako ostaje otvoren za čudo – upoznala sam svoga sadašnjeg supruga. Smandrljala sam ga brzo jer sam znala da se ležerne i neobavezne veze produže jer tako muškarcima odgovara: ima sve, a nema nekih obaveza. Zato, drage žene, ne čekajte da vas on zaprosi jer će u međuvremenu to zaboraviti ili se praviti da je sve u redu. Može se dogoditi da i nekoj drugoj nekim slučajem napravi dijete prije nego vama!

            Stoga, nije bilo većeg zadovoljstva slaviti pobjedu nad kolegom inženjerom koji je ubrzo i sam izvisio od bivše ljubavi, pa ostao i bez jedne i bez druge. To je, koliko se sjećam, jedina proslava, uz moju drugu svadbu, koja mi je pričinjala neizmjerno zadovoljstvo.

            Jesam li suviše iskrena i izravna dok ovo čitate? Loše se osjećate, zar ne? Je li potrebno uljepšavati i sakrivati takve doživljaje?

            Što se tiče raznih događaja s kolegama i ljubakanjima, događalo mi se često u skladištu, za vrijeme pripreme učionice za tečaj, u liftu, u tramvaju, iza grma, da netko dobacuje čudne riječi ili me želi dodirnuti. U današnje su vrijeme ovakva ponašanja prikrivena nekom drugom tehnikom: prijetnjama otkazom, manjom plaćom, ucjenom, psihičkim zlostavljanjem i raznim vrstama uznemiravanja, zapostavljanja i diskriminacije.

            Ali da se vratim na te proslave, a posebno na moju obavezu da slavim svoj rođendan. Najteži dan u životu. Kada prođe to na poslu, tako mi lakne jer imam vremena sljedećih 360 dana da o tome ne mislim. Vremenom je to prešlo u moderniji oblik na način da svi odemo negdje van na piće i kolače, a ne da cijeli bogovetni radni dan netko svraća, pije i ljubi me.

            Napredovanjem u poslu, došla sam u novo okruženje, bolje rečeno u uži poslovni tim koji je njegovao podršku i razumijevanje. Toliko sam bila zapanjena time da sam sa sumnjom u iskrenost prihvaćala komplimente ili pomoć kolega i kolegica u novom poslu koji trebam svladati i pridonijeti cijelom timu. Iskreni zagrljaj, malo pisamce podrške, kolači kao poklon – u najgore zimsko vrijeme kada se nikome ne da izlaziti iz zgrade po prigodni dar, polako je otapalo moje nepovjerenje prema ljudima i proslavama. Uskoro je samo nas četvoro slavilo što god se može proslaviti, pri čemu, s obzirom da sam imala najmanju plaću, često nisam trebala sudjelovati ni u troškovima svoga vlastitog rođendana. Što se slavilo? Na primjer, dijete je upisalo fakultet, dijete je diplomiralo, dijete je našlo dobar posao. Potom, kupovina gradilišta, rješavanje zapetljanih zemljišnih knjiga, napredovanje na poslu. Često se slavio sam život: tako smo sretne, optimistične i zdrave – to je doista bilo vrijedno slavlja!

            Primijetila sam da s kolegama, za razliku prema kolegicama, uspostavljam dobre prijateljske odnose. I to pojedinačno. Ako je koji kolega bio problematičan, stavljali su ga uz Rajnu. Na neki način blagotvorno sam utjecala na njihovo ponašanje, odnosno smatrala sam da oni nisu baš tako problematični nego jednostavno drugačiji. Udvoje, utroje maksimalno – moja je komunikacija bila uspješna. Kako smo samo mogli pozitivno utjecati jedni na druge! U takvim su odnosima često donesene odluke o nastavku školovanja. Kada sam naišla na jedan tekst koji opisuje ljude koji ne vole gomilu i isticanje, te da blistaju u prisnim i iskrenim odnosima udvoje, ili u nekoj manjoj grupi, da su to obilježja introverta, onda doista nije bilo sumnje i počela sam prihvaćati ovo svoje obilježje kao nešto prirodno, samo trebam s time znati postupati. Nitko me nije učio kako da se prihvatim takvom. Umjesto toga stalno su me gurkali i čudili se zašto mi nešto ne ide.

            U nekim je sredinama još uvijek zaostao običaj, naročito u ženskoj populaciji, da se u poslijepodnevnim satima nađe nekolicina pa se uz kavu namaže kruh i marmelada, ili se jede domaći kolač. To se obično radi u uredu ili natrpanim skladišnim prostorijama.

            U uredu nisam nikada mogla jesti. Naprosto nije pristajalo. Kako da uz svoju besprijekorno ulaštenu tipkovnicu mrvim mrve ili dovodim u opasnost da pljucnem kavu. Kada je trebalo kihnuti, dobro sam pazila da ne upljujem računalni ekran kao što su mnogi, uz koje sam prolazila i održavala edukacije, bili neuredni. Mnogi, ali ne svi. Nije se događalo kod onih osoba s kojima sam odmah bila na nekoj čudnoj valnoj dužini. Kao da smo jedno biće, združeno u nevolji, u svladavanju teškoga zadatka, a opet – volimo svoje tipkovnice i pazimo na urednost svojih ekrana. Te su osobe bile introverti, povučene i studiozno raspoložene, kao što sam bila i ja. S tim sam osobama najbolje surađivala i za vrlo kratko vrijeme znali smo zajedno doći do nekog rješenja.

            Možda se i vi pitate kako to da ste tako spretni u svome domaćinstvu, za svojim računalom, a apsolutno nespretni kada trebate primiti goste ili ponuditi nešto za jelo ili sjesti za tuđu tipkovnicu. Tijekom godina, kada je trebalo pozvati goste, izgovarala sam se na djecu jer nitko se ne voli družiti tamo gdje djeca preuzmu kontrolu nad svima. Potom sam se izgovarala na loše životne uvjete, na zauzetost zbog studiranja, na brigu oko ostarjelih roditelja. Kako nikoga ne pozivamo, tako nitko ne poziva ni nas i meni je to bilo super.

            Dok pišem ovaj tekst, u zraku visi izgovor na poziv moje susjede iz Slovenije, parcela tik do moje. Ne mogu uzvratiti poziv na „nešto fino što vole žene“ jer pišem neki tekst. Je li ovaj tekst vrijedan odbijanja komunikacije uživo sa osobom koja je vesele naravi, ali i zbog dobrosusjedskih odnosa! U mjestima kao što su ova, jako su važni sloga i pomaganje. Slično kao na otocima. Introvert u meni pobjeđuje, naročito ako nema nekih izravnih posljedica.

            Druženje, druženje, neformalna komunikacija, čavrljanje. Zašto mi to teško ide, a u razgovoru oko jedne teme koja me zanima mogla bih provesti cijeli dan? Posao koji radim u slobodno vrijeme (često ispadne kao da slobodnoga vremena nema danima, što nije istina) zahtijeva komunikaciju i uspostavljanje odnosa i kroz neformalno druženje. Pritom je moguće doći do novoga klijenta ili preko te osobe do neke druge osobe. Meni to predstavlja veliku poteškoću. Kako to da kroz čavrljanje nema šanse da uopće spomenem poslovnu mogućnost ili udruženje ljudi koji se okupljaju oko dobre ideje, a kada razgovor počne s dogovorom da ćemo se držati poslovne teme – nema kraja mojoj volji da objasnim što više. A u tom poslu, kažu, ne pričaj mnogo, nego slušaj ljude, pronikni kroz njihovu priču što im i koliko treba, i na koncu treba li im uopće ponuditi mogućnost da budu dio nekog poslovnog tima.

            O karakteristikama introverta vezano za čavrljanje, govorit ćemo možda, ako ne zaboravim, u jednom od idućih odjeljaka.

 

Facebook komentari
Categories: Psihologija, Život Tags: Tags: ,

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *