PUTOVANJE RIJEKOM ŽIVOTA

VIDEO

Tumačenje da se trebamo prepustiti toku života često se pogrešno pripisuje stvarnom ponašanju većeg dijela čovječanstva gdje se ljudi prepuštaju stihiji života smatrajući da su nemoćni išta promijeniti. Ovo je ponašanje život u zoni sigurnosti pa mnogi su sasvim zadovoljni stanjem u kojem jesu, samo neka nije gore. Ali taj je prividni osjećaj sigurnosti velika neugoda jer nas drži u stalnoj strepnji. Pokušavamo se zaštititi od vanjskih okolnosti zatvarajući se u svoj stančić, u svoje dvorište, pod svoj krov (što je velik razlog za zahvalnost!), u poduzeće gdje smo zaposleni, ne shvaćajući da se sakrivamo od života samoga. I da nema sigurnosti jer život je stalna mijena. Da je i moja čvrsto građena kuća mogla stradati, gdje smo uložili mnogo novca baš na tu čvrstoću i „da mi više nikad ne curi kiša s plafona“, bilo je vidljivo iz nedavno proživljenog potresa u Zagrebu.

Pokušavati zaustaviti tok života apatičnim i inertnim mentalnim stavom, zaustavljamo u sebi životnu energiju i odričemo se svega onoga dobroga i boljega što bi mogli ostvariti. Ne samo to. Statičnost je samo prividna. Obrušavamo se unazad. Pokušavati se sakriti, pokušaj je uzaludan. A tek pokušati sakriti se od svojih misli, svojih kajanja, grijehova i štošta drugo, vidimo da ne možemo kud god otišli ili htjeli pobjeći.

Sigurno ste imali priliku upoznati nekoga tko živi s lakoćom i pršti od energije. Ako pobliže upoznate tu osobu, uvidjet ćete da i ona ima određenih okolnosti na koje bi se mogla žaliti, ali njena usredotočenost i svjesnost jeste na onome što je dobro, na samu sreću u tome što se kreće, radi, komunicira, stvara, pomaže i daje. Čini vam se da ne živi u strahu. Možda je religiozna, ali na onaj pravilan način koji znači vjeru, povjerenje i ljubav koje praksa vjerovanja iznova i iznova potiče u ljudima.

Ima jedna stijena na kojoj boravim svaki dan u proljetno, ljetno i djelomično jesensko vrijeme. To je morska stijena koju posjećujem već preko dvadeset godina. Ta stijena ima svoju priču o neuzvraćenoj ljubavi i žrtvi. To je Mandina stijena, ali nekim slučajem smo je pogrešno počeli nazivati: Marenda. Vrh stijene je rezerviran za skakače koji se ne plaše visina.

Ali ima jedna manja stijena na koju stanem sa stijene iznad nje, a preko te stijene lako skočim u more i natrag se popnem na obalu. Žene mojih godina tamo ne svraćaju jer im se čini nepristupačno.

To je inače kraj koji je na meti lokalnih političara i koji se godinama nadmeću oko nekih svojih privatnih interesa, a mi ostali dok se ti veliki prepucavaju, uživamo u netaknutoj ili barem malo dotaknutoj prirodi. Bez cesta, bez prava daljnje gradnje, bez struje, bez vode, bez… Pa dok se vi svađate, mi ćemo uživati u miru i ljepotama ovoga neatraktivnog kraja za turiste koji žele luksuz, bazene i restorane barem deset dana.

Često svrate jahte, prenoće, dotaknu naše plaže i odu, za vrijeme sezone pristižu čamci u vlasništvu lokalnog stanovišta, a noću ribari.

Stijena Marenda otvorena je prema pučini i kada se uzgiba more, valovi mogu biti vrlo opasni ako se nađete u moru, naročito blizu obale. Pa čak i onda kad je more umjereno valovito, nije mi problem skočiti sa stijene, ali treba vještina da se ponovno gore popnem jer je more na tom dijelu duboko, a valovi snažni i bučni. Ta se vještina sastoji u tome da pratim kad se val vraća nazad, a kada udara prema stijeni. U trenutku kada se on vraća, to je moja prilika da se popnem na donju stijenu, i prije nego što se val vrati eno me već držim se za gornju stijenu i penjem se po njoj. U slučaju da to ne stignem, najčešće mi treba nekoliko pokušaja. Međutim, ne radim to na silu. Ukoliko se ne popnem u prvom navratu, prepuštam se valu da me natrag ubaci u more, pa opet ispočetka.

Moram vam priznati da ne znam logiku i jesam li to dobro zapamtila kad netko reče, treba li plivati ili veslati uz maticu ili niz maticu. Valjda niz maticu jer čini se logično. Pa simbolično možemo reći da se prepustimo rijeci da nas nosi, a ne da ustrajno idemo kontra.

Isto je i s našim životima. Životi teku u nama poput rijeke, a mi životom kao na rijeci. Događaju se razne okolnosti, a sigurno ste primijetili da kada se borite protiv nečega, stvar se nekako zakomplicira još više. A kada se prepustimo okolnosti, makar nam tu treba i određena doza rezigniranosti, nekako se više toliko ne živciramo, a stvari se događaju s nama ili bez nas. Ali ipak tu ne treba otići u krajnost i prepustiti se životu i okolnostima bez našeg upliva. Mi smo sudionici tog života ili još bolje, kreatori svoga života koliko god se mnogima od nas to čini nemoguće. Doista možemo kreirati svoju sudbinu.

Rijeka je vijugava, negdje uža negdje šira, negdje brža negdje sporija, negdje tiša negdje bučnija, negdje plića negdje dublja, negdje prozirna negdje nevidljiva dna. Rijeka ima rukavce, pritoke i može se dogoditi da skrenemo u rukavac. I onda idemo nazad, ili se ljutimo, ili idemo prema naprijed jer može se dogoditi da se rukavac ponovno spaja s rijekom. A gle, iza okuke, naš je cilj, naši snovi ili ono prema čemu smo krenuli.

VIDEO