JE LI MIROVINA VAŠ KRAJNJI CILJ?

Ako pročitate ovaj tekst do kraja, vjerujem da ste otvoreni i sposobni za uspjeh u bilo čemu čime se bavite ili tražite nove mogućnosti! Kontaktirajte me za neobavezan razgovor (ili dopisivanje) radi više informacija nakon što pogledate video (link na kraju).

Moja (mirovinska) priča

Bila sam zaposlena 37 godina i od prvog radnog dana maštala o slobodi za koju sam smatrala da se može postići samo u mirovini (tada penziji). Otišla sam u prijevremenu mirovinu čim sam ispunila prve uvjete s umanjenjem iznosa (penalima) iako sam dodatno dobrovoljno plaćala i II. mirovinski stup.

Rodila sam 4 djece, koristila porodiljni dopust i za to vrijeme kod poslodavca „pala na dno“ pa mi je i radi toga mirovina manja. Izbjegavala sam bolovanja, ostavljala djecu na čuvanje starijim osobama i zbog toga žalim iako sam zahvalna svima koji su mi olakšavali život kako bih mogla biti uzoran radnik koji ne odlazi zbog djece na bolovanje. Silno sam se trudila biti što bolji radnik na kojega se šef može osloniti. Posao sam često nosila kući, ne samo u mislima. Što sam više radila, posao se povećavao i nije pratio moju plaću. Nisam se osobno razvijala niti znala zauzeti za sebe. Istovremeno, moja je obitelj oskudijevala, i u ljubavi i u novcu, ali kako „nebo voli hrabre“, dogodile su se okolnosti koje su nam otvorile put za početak gradnje kuće kako bismo ostvarili kao obitelj primjerenije stambene uvjete. Pazili smo da novac za gradnju bude investicija i nikad nismo iz tog budžeta trošili na životne troškove ili prolazne stvari. Ujedno smo 20-tak godina i suprug i ja bili u kroničnom dopuštenom minusu koji je nastao ne zbog gradnje kuće nego zbog potreba obitelji za hranom i odjećom.

Misleći da će mi fakultet pomoći da se ponovno probijem, školovala sam se uz rad, ali nikad nisam dostigla kolege i kolegice u karijeri i plaći jer oni su napredovali dok sam se ja brinula o djeci i pridonosila hrvatskom natalitetu koji se u to vrijeme reklamirao na veliko, a političari obećavali. Drugo lažno obećanje zadesilo je nakon 30-tak godina i drugi val obitelji s više djece i neslavno završilo.

Uvidjela sam da ima mnogo žena (i očeva) koji slično razmišljaju: – Kako ispuniti želju za roditeljstvom, ali i pridonijeti kvaliteti obiteljskog života! – Netko ipak mora biti kod kuće, dati djeci jesti, njima se baviti, držati kuću u toplini i redu, a ne djecu prepustiti institucijama koje ne stignu niti ne trebaju preuzeti roditeljski dio odgoja, kao ni odgajanju ulice.

Volim biti kod kuće

Volim biti kod kuće, a moj životni san uvijek je bio da sam domaćica i da brinem o djeci, da sam uz njih, da se ne vraćaju u hladnu kuću i ne jedu samo sendviče. Mislila sam da ću biti i bolja supruga jer moj život neće biti razapet na najmanje 2 strane (posao, obitelj). Maštala sam o nekoj slobodnoj profesiji ili radu od kuće, ali tada je internet tek bio u povojima. Izdržala sam do mirovine, a djeca odrasla uz poteškoće i taj život gdje im se nisam mogla pravilno posvetiti, ostavio je posljedice cijeloj obitelji.

Najteže mi je palo razdoblje rata kada nisam smjela izaći iz skloništa poduzeća jer je bila takva naredba, a moja su djeca bila „razbacana“ na sve strane, od kojih se najstarije dijete (8 godina) moralo samo snalaziti kada bude uzbuna.

Preživljavanje

Mirovine su premalene da bismo mogli živjeti normalno, to ne moramo naglašavati, a i ne mogu pratiti povećanje troškova života i potreba koje se javljaju starenjem.  Na koncu, mirovina i starost dođu vrlo brzo iako vam se čini da su daleko i tko će to doživjeti! Ali, velika je vjerojatnost da ćete doživjeti, mislim starost, a pitanje je hoće li fondova za mirovine uopće više biti!

Da bude situacija još neprirodnija, umirovljenici često financijski pomažu svojoj zaposlenoj ili nezaposlenoj djeci, pa i unucima. Ima slučajeva, ako su roditelji financijski ili vremenski beskorisni, da su samo smetnja i pod pritiskom raspodjele imovine prije smrti ili odlaska u dom za starije osobe.

Rješenja ima!

Read More