KADA PRIHVATITE OVE ČINJENICE…

Cilj pa čak i svrha nas kao ljudskih bića jeste postići duševni mir. Samo u takvom stanju možemo dostizati najviše nivoe kreativnosti. To ne znači da naš život nema problema.

Svi imamo određenu dozu patnje s kojom se teže ili lakše nosimo ovisno o tome koliko promišljamo o svome životu i njegovom smislu. Patnja se povećava kako zalazimo u zrelije godine i kada se, u većini slučajeva uz manje svakodnevnih obaveza (posao, obitelj) počinjemo osvrtati na svoj život. Blago onima koji to ne čine iz bilo kojeg razloga, bilo da je to odgovarajući nivo duhovnog razvoja koji pojedinci i dalje razvijaju, bilo da je to odsustvo svijesti o duhovnosti našeg postojanja. Jer mi smo prvenstveno duhovna bića, a tijelo je fizičko mjesto gdje boravi naša duša. Mi smo duša, Ono što jesmo, zraka ukupne jedinstvene Svijesti koju možemo nazvati Bog ili Kreacija koja se izražava kroz mnoštvo oblika. 

Komotno je prebacivati odgovornost zbog patnje u našem životu na druge, bilo da su to ljudi nama najbliži, bilo da su to političari i država. Problem nastaje onda kada sebe optužujemo za ono što smo činili. Kažem „činili“ – radi se o radnjama ili propuštanjem radnji u prošlosti.

I meni idu na živce razni učitelji i zagovornici pozitivnog razmišljanja koji se često bave, a vjerojatno i ja spadam s vremena na vrijeme među njih, onim površnim znanjem o psihologiji ljudskog roda. Misli pozitivno i bit će sve u redu. To naprosto ne funkcionira.

U nastavku govorit ćemo o nekim činjenicama na kojima trebamo raditi u smislu prihvaćanja i ako to ustrajno uvježbavamo, bit će manji nivo naše patnje. Naglasimo posebno da mi sami sebi radimo najviše patnje, bilo samo mislima, a da ne kažem koliko patnje uzrokujemo našem tijelu kao hramu naše duše kroz nebrigu o tijelu. Mi smo sebi najveći neprijatelji i potrebno je jačati svoj duh kroz svakodnevnu samodisciplinu, a ne jednom tjedno ili mjesečno, ili onda kada padnemo u veliki „bed“.

To nije lagan posao niti će svaki dan proći bezbolno i uspješno. U tijeku dana sigurno već prepoznajete kritične točke i okidače koji vas vuku u tamnu energiju s kojom se osjećate umorno i tjeskobno ili reagirate ljutnjom i agresijom.

Svi smo traumatizirani

U našim životima dogodile su se određene situacije koje su obilježile naš život i zarezale se duboko u podsvijest pa kroz okidače prokuljaju s vremena na vrijeme. Ako se time ne pozabavimo, naše reakcije kao naučeno ponašanje iz podsvijesti bit će sve jačeg intenziteta zbog čega se nećete ni vi ni objekt ili subjekt vaše neadekvatne reakcije dobro osjećati. Produbljivat ćete jaz u odnosima s okolinom.

Ono što trebamo osvijestiti jeste da smo svi traumatizirani, bilo nekim događajima u užoj okolini, u obitelji, na poslu, ali i kao kolektiv. Svaka generacija prolazi kroz ratna zbivanja koja negativno utječu na psihu i ekonomiju pa makar se taj rat vodi u nekoj drugoj državi.

Vaša trauma, negativno iskustvo koje niste „probavili“ i otpustili nije ništa novo. Svi imamo svoj križ, kako to voli narod nazvati. Ono što trebate prihvatiti jeste taj križ koji morate nositi do kraja života ili će on biti vremenom olakšan i postati svet razvojem situacije na bolje. A već drugačiji, uzvišeniji i mirniji odnos prema to situaciji kojom ne možete vladati pomaže sudionicima te situacije da ne osjećaju vašu negativnu energiju, otpor i pokušaj kontrole.

Vaša priča nije ništa novo, makar vas to ne tješi. Može pomoći da se osvrnete oko sebe i vidite još teže situacije s kojima se ljudi bore. A još više ćete sami sebi pomoći da pomažete ljudima na bilo koji način, koji vama odgovara, koji vas ne stavlja u položaj žrtve, a te ćete ljude, ako odlučite pomoći, naći na svakom koraku, gdje god se osvrnete. Bitno je maknuti fokus sa svoje situacije, naročito one koju ne možete promijeniti i vidjeti kako možete pridonijeti svojom duhovnom energijom na sveukupnost energije u svijetu. Mi svojim mislima, a time i postupcima, pomažemo cijelom svijetu ili odmažemo. Važno je spoznati svoju duhovnu moć, energiju koju imamo i usmjeravati je na povećanje ljubavi i svjetlosti.

Nemamo odgovor na sva pitanja

Kada nam se dogode određene situacije u životu i pitamo se zbog čega se to događa, kada tražimo uzrok, moguće da ga nećemo dokučiti. Koliko god ste dobra osoba, trudite se, mnogim ste ljudima pomogli, ipak se dogodi nešto za što smatrate da ne zaslužujete. Naprosto se neke stvari događaju. Mi svojim uskim razumom, umom, logikom ne možemo dokučiti zbog čega sve to. Nemamo širu sliku. Možemo nagađati da smo mi nositelji darme, karme naših predaka, situacija što pojedinačnih što nacionalnih, nositelji nerazriješenih situacija naših prošlih života i što sve ne – naprosto je uzaludno i bespotrebno mučiti se istraživanjem i propitkivanjem.

Kada se kaže da su to životne lekcije, opet se pitamo čemu ta lekcija i zašto ona mora biti tako okrutna jer mi nismo rođeni s grijehom. Ali ako malo bolje promotrite svoje postupke koji su se događali prije 20, 30 godina i potpuno ste zaboravili na to i odjednom – paf! kao da ste kažnjeni. Možete to i tako nazvati, ili poravnanjem, podmirenjem računa. Ali zašto smo mudri tek sada i kajemo svoje grijehove, sada kada smo ostarjeli, sada kada bi trebali pronaći mir u životu, da proživimo te naše godinice ljepše i jednostavnije, i zašto nismo bili pametniji prije jer sigurno i vi, i ja, svi mi drugačije bi postupali i pazili na svoje ponašanje.

Ono što možemo napraviti da bi se što više približili duševnome miru jeste prihvatiti poravnanje, preuzeti odgovornost za svoje nekadašnje postupke. Važno je nastaviti putem pomirenja s osobama koje su bile dio vašeg života pa čak ako tih osoba više nema ili su one tako daleko i nema skore šanse da se s njima nađete i uspostavite bolji odnos.

Važno je ne zahtijevati vraćanje situacije u prijašnje stanje jer je to nemoguće. Ono što pomaže jeste oprostiti sebi na neznanju i nesvjesnosti, na okolnostima kojima se nismo znali na odgovarajući način nositi jer smo bili preopterećeni preživljavanjem, ali i naučenim ponašanjem. Naprosto nismo znali tada bolje niti smo bili svjesni toga da trebamo pomoć bilo duhovnu bilo od institucija koje se bave tim područjem.

Oprostiti sebi nije lako kao što je lako oprostiti drugima. To je dugotrajni proces, a možete ga prakticirati na način da što češće šaljete ljubav ili misli podrške osobi koju ste povrijedili iako ta osoba s vama ne komunicira. Ali ova iscjeljujuća energija koju imate u sebi, bili toga svjesni ili ne, počet će dobro utjecati na drugu stranu. Dogodit će se obrat koji će pomoći da se lanac koji steže oba srca otopi kao plastika na vatri.

Ukoliko se radi o osobama koje vam nisu važne u životu, a učinile su vam nažao, možete razmišljati na način da su i te osobe imale neku ulogu u vašem životu, da su vam dale šansu naučiti kako se ne treba ponašati, a moguće i one promišljaju o svome životu, moguće da vas se ne sjećaju, ali sigurno je bilo sličnih ljudi poput vas koje su povrijedile. Otpustite te osobe na način da im poželite daljnji duhovni razvoj na putu dostizanja duševnog mira. I prisjetite se da ne morate znati zbog čega se sve to događalo, ne mučite se otkrivanjem smisla i uzroka već se okrenite vašem daljnjem životu koji vam nosi obilje situacija u kojima možete sada postupati mudrije i duhovnije.

Živimo u svijetu dualnosti

Dualnost, suprotnost, oprečnost. Poput štapa s dvije drške. Naprosto prihvatite da ne može biti sve lijepo, ugodno, dobro, nadahnuto, impresivno, zaljubljeno, kreativno već da postoji i ono manje lijepo, manje ugodno, zlo, zatucano, nekreativno, omrznuto i smrznuto.

Naprosto je tako. Imajte na umu znak yin i yang, nacrtajte si negdje, nalijepite sliku na vidljivo mjesto i prihvatite da je život takav. Možete si pomoći na način da osvješćujete koliko dobroga imate sada, koliko ste imali i koliko ćete tek imati. Ipak, u našim životima više je toga dobroga nego što smo svjesni. Loše situacije događaju se s vremena na vrijeme. U dobra vremena jačamo svoj duh zahvaljivanjem, radom na sebi kako bismo u loša vremena bili snažniji i lakše prošli kroz situacije. A kada dođe loše vrijeme, ne pružajmo otpor u smislu da se borimo, mrzimo, preispitujemo, okrivljujemo već prihvatimo situaciju kako bismo trezvenije i oslobađanjem kreativne energije i ljubavi najbolje prošli kroz tu situaciju. Time pomažemo i sebi i svim sudionicima te situacije.

Do daljnjeg, uvijek će biti rata i sukoba

Kako stvari stoje, uvijek će biti rata. Čovječanstvo još nije deseglo točku razvoja koja znači pravednost i mir, suradnja i pomaganje. Sve dok kao pojedinci gledamo kako da se zaštitimo, kako da pružimo otpor, zlu vratimo istom mjerom, kako da samo dobivamo bez angažiranja, kako da se otvorimo i pomognemo ovom svijetu, da damo nešto dobro iz sebe, od sebe, od tog viška kojega imamo – tada svijetu neće biti bolje pa tako ni nama kao pojedincima.

Kada bi zamislili povijest Zemlje kao crtu od godinu dana podijeljenu mjesecima, čovjek je stvoren tek nešto oko 25.12. ili čak kasnije pa možemo usporediti da je čovjek poput djeteta od dvije ili tri godine gdje se igra u pješčaniku gradnje i rušenja kuli od pijeska. Čovječanstvo je vrlo mlado, nedozrelo i možda i vi možete povjerovati, kao i ja, da ipak netko bdije nad nama, neka druga civilizacija koja s vremena na vrijeme intervenira za naše održanje, bilo da nam pošalje duhovne učitelje, znanstvenike ili nevidljive entitete koji se implementiraju i uspostavljaju mir. A moguće da se i bore protiv zlih sila i čak „daju svoj život“ za nas.

Čovjek je vrlo kompleksno biće

Pa i nije nam baš lako! Imamo tijelo koje je vrlo zagonetno, krhko, ali i moćno istovremeno. Imamo um, svijest, podsvijest, više ja, ego, super-ego, ambicije, kreativnost, nezainteresiranost, lijenost – ma čega sve tu nema. Pa psiha, pa duša, pa energija koja nas diše, pa to što moramo stalno nešto učiti, proživljavati, očuvati život – sve je to teško apsorbirati, a život nije dovoljno dug da bismo sve to stigli.

Ne možete sve znati. Kada krenete putem osvješćivanja ne radi toga da budete neki mistik nego naprosto da si pomognete u svakodnevnom životu, da znate prepoznati teror pojedinih misli, navika i postupanja, tada budite nježni prema sebi. Nemojte si prigovarati da ste neznalica, nesposobni ili loša osoba. Svi smo mi toliko složeni. Makar postoje obrasci u koje se tipovi ljudi svrstavaju, ipak smo svi mi na svom zasebnom putu makar ćemo na tom životnom putovanju susresti mnoge s kojima ćemo uspostaviti kontakt.

Važno je znati da nema ništa preko noći. Svako napredovanje traži iskorak, pa onda sljedeći korak, pa sljedeći korak. Budite strpljivi prema sebi. Prihvatite sebe sa svim vrlinama koje prepoznajete u sebi kao i manama, padovima i neuspjesima, jer to je normalno. To je sastojak svih nas. Jesmo li savršeni? Pa i nismo. Pa što! Ali radimo u danom vremenu najbolje što znamo i možemo.

Ne tražite od sebe nemoguće i drastične promjene koje vam čak mogu ugroziti egzistenciju. Možda nešto što želite nije za vas. Ono što pomaže jeste povjerenje da će vam život dati ono što vam treba i nije potrebno da toliko brinete za budućnost. Jest, dobro je imati policu osiguranja, mirovinu, vrijednost u nekretnini, neko autorsko djelo, ali u biti imat ćemo svi onoliko koliko nam treba. To „trebanje“ nije uvijek identično i vašem htijenju i željama. Prisjetite se da ste dobili uvijek ono što vam treba iz neočekivanih izvora, upravo u vrijeme kada vam je zatrebalo. Da nije bilo tako, sada ne biste bili ovdje. Povjerenje u život na ovaj način dobar je put za dostizanje duševnoga mira odbacujući emociju straha od budućnosti.

Zemlja je živo biće i zove se Gea

Čovjek želi ovladati prirodom, ukrotiti je, da mu služi, da bude neiscrpan izvor. Koliko god Zemlju bušio, prepravljao, pustošio, iscrpljivao, preslagivao – Zemlja daje obilno poput majke dojilje. Dojilje daju mlijeko sve dok se potiče sisanje. Kada majka kaže: – E sad je dosta!, tada se dijete odvaja od sise. Tako će biti, ako je potrebno, i u odnosu nas sa Zemljom.

Potresi, poplave i suše, dizanje mora koje je plavilo civilizacije i spuštanje koje je otkrivalo ruševine, uvijek je postojalo. Civilizacije su nestajale iz razloga što nisu pratile prirodni ritam majke Zemlje i onda kada su vođe država postali toliko pohlepni da su počeli tražiti daljnje teritorije ili ih otimati da bi zadovoljili svoju pohlepu. Zemlja je intervenirala uništavajući nepodobno kao što to radi i naš imunitet. I Zemlja ima svoj imunitet. Pa kada nam se sljedeći put zatrese tlo pod nogama i pokrene ljude da grade nove kuće, kada rijeka nabuja od pretjeranih kiša i potakne ljude na izgradnju nasipa, ili presuši naša oranica i potakne nas da uvedemo pametan sustav navodnjavanja – radi se o zaštiti koju Zemlja provodi nad sobom, ali i bićima koja dobivaju šansu.