Category: Život

Zid straha

RIZIK KAO SIGURNOST

Tražite li već dugo odgovore na određena pitanja? Bez obzira gdje se danas nalazite, bez obzira kakva je Vaša trenutna situacija, Vama je potreban novi način gledanja na stvari da bi mogli kreirati nove rezultate. Fantastičan život ne nastaje od prosječnih ideja. (Zoran Vignjević – Coach trener)

Nemoguće?

Postoji li za vas riječ „nemoguće“? Ako ne postoji, onda ne trebate dalje čitati ovaj tekst. Ako ovu riječ koristite vrlo često, onda je vrijeme da nešto promijenite u svome razmišljanju jer ćete inače ostati gdje jeste ili bolje rečeno – padat ćete sve niže. Sve je kretanje, gibanje i cijeli Svemir programiran je na vibriranje i kretanje, a ono što se prestane kretati – umire. Nećete umrijeti doslovno, ali provest ćete ostatak svoga života nezadovoljno i promašeno. Takvu vibraciju širite u svoju okolinu i činite štetu svojim najmilijima. Read More

Categories: Motivacija, Psihologija, Život Tags: Tags: , ,

BURN-OUT SINDROM

SINDROM IZGARANJA KAO BOLEST MODERNOG DRUŠTVA

Ovo pišem kao žena. Kao žena koja živi u demokratskom društvu i koja je ravnopravna sa svim ostalim rodnim pripadnostima. Međutim, ja sam ipak žena. Živim u društvenom uređenju u kojem je obitelj najvažnija stanica u organizmu države. Zar nije bilo tako oduvijek? I ako sam u dobi kada mogu roditi bez obzira jesam li u braku ili ne, jesam li potvrdila svoje bračno partnerstvo u crkvi ili u matičnom uredu, naravno da ću i po prirodi svoga postojanja željeti imati obitelj. Žene koje ne žele imati obitelj također imaju pravo na to, ali priznajmo – malo je takvih osoba.

Mnogo je žena u povijesti dalo svoj život da bismo mi suvremene žene imale ovo što sada imamo: ravnopravnost. Treba to cijeniti. Često o tome ne razmišljamo kada se nevoljko nedjeljom spremamo na izbore u mjesnu zajednicu. Pa kombiniramo hoćemo li prije skuhati ručak pa ići ili ćemo oprati kupaonicu, pa zatim kosu i sve ostaviti u redu u kući kada se vratimo nakon ostvarivanja svoga demokratskog prava. Ili se jednostavno ne odazovemo na sve te gluposti oko politike jer to preziremo ili naprosto nemamo vremena. Read More

Categories: Posao, Psihologija, Život Tags: Tags: ,

GDJE NESTAJU ŠUME?

DEVASTACIJA NA MIKRO PLANU

Nakon što prodamo ekonomsku slobodu, tvornice i profitabilna poduzeća, na redu su prirodni resursi. Ali devastacije se događaju i na mikro planu. U ovom videu pogledajte što sam zatekla prilikom uobičajene šetnje našim lijepim kvartom koji je poznat po šumama, pjevu ptica i vjevericama.

Doista je rijetkost živjeti u gradu u kojemu sve imamo, i više nego što možemo konzumirati, posjetiti, uživati, pridonositi, a ujedno spavati zadovoljnim snom u tišini za vrijeme mirnijega vremena ili uz uspavanku bujnih hrastovih krošanja koje okružuju naše kuće.

Nije rijetkost tijekom večernjih šetnji po putevima koji nisu zagađeni gradskom rasvjetom susresti razne zvjerke. Stajala sam jednu večer na vrhu puta koji vodi prema šumi i promatrala zvijezde. Najednom sam primijetila da mi se putem približava neka mala zdepasta zvjerka. Disala je poput male svinje i zastala metar do mojih nogu. Tek tada je podigla glavu i primijetila prepreku. Gledale smo se, nepomične. U očima zvjerke caklile su se zvijezde i začuđenost. Read More

Categories: Zdravlje, Život Tags: Tags:

Cijena žrtve

 

Tog 15. siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske Unije, te još i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje još zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države. (24 sata, 15.1.2017)

Izvadak iz moje knjige PRILAGODBA. Kroz naslov ove knjige već tada sam željela izraziti svoja osjećanja da nešto nije kako treba i da ćemo svi platiti cijenu.

Prilagodba online knjižara

Kroz balkonski prozor okrenut vrtu primjećujem mamu. Njena bojazan dosegla je ovo popodne svoj vrhunac. Više se ne može suzdržavati, biti u podrumu. Više ne može glumiti stabilnost, hrabrost i sabranost radi nas. Gle, nisam se nikad dosad pitala koliko mama voli moga brata. Bitno je da voli mene. Sigurno ga jako voli jer evo izbezumljeno hoda vrtom uzduž pa poprijeko, obilazi gredice i čini se da nešto traži. Sigurno pomišlja i na svoga starijega otuđena sina, pita se gdje je sada a nije se s njim pozdravila. Traži onaj trenutak u sjećanju kad ga je zadnji put vidjela ljuteći se sama na sebe što je od njega odustala. Smije li roditelj ikad odustati? Smatrala sam tada da ne smije, da je roditeljstvo nešto sveto i poklonjeno, da je roditeljstvo lagano, jer gle kako su moja djeca dobra i kako je lako s njima! Tada nisam slutila da moje roditeljstvo tek treba doći u kušnju i da je to ono što će dovesti do moga mijenjanja.

Da razgovaram s mamom? Ipak ostajem na mjestu bezvoljna išta poduzeti. I dalje pomno pratim neobičan mamin hod.

Doskora stiže vijest da je Hrvatska oslobođena. Naši se vojnici vraćaju kućama. Njihov povratak obilježen je svečanim dočekom, borbenim i domoljubnim pjesmama. Poželjeh i ja zapjevati, nošena emocijama gomile, ali prvenstveno osjećajima moje mame i šogorice kad iz jednoga kamiona iskoči brat. Poželjeh zapjevati radi njih. Duboko sam skrivala u sebi pomisao da mi je ovoga trenutka neovisnost Hrvatske u drugom planu. Vrijedi li neovisnost svih onih života pitala sam se u trenutku dok je brat grlio svoga sinčića. Nije li se mogla neovisnost stvarati polako i bezbolno, pa i godinama ako treba, ali mirno i inteligentno? Prilagođavati se promjenama polako. Koliko meni kao ženi treba neovisna Hrvatska? Možda nekome drugome treba, nekim stranim, dalekim zemljama. Ja želim samo svoj dom, svoje dvorište, svoju obližnju trgovinu za namirnice. Nisam dosad primijetila da sam ovisna i sputana u političkom pogledu pa da trebam povesti borbu za oslobođenje, biti revolucionar.

Cijelo susjedstvo je veselo, raspjevano, sa zastavama na prozorima. Dan je sunčan, pomalo svjež. Vrzmamo se po kući, dvorištu, sa susjedima komentiramo ratna zbivanja. I tog se dana govori o natalitetu, o mladoj Hrvatskoj, o obitelji kao osnovnoj jedinici na kojoj počiva cijelo društveno uređenje stabilne države i na kojoj je velika odgovornost. Jer od te najmanje ćelije treba krenuti u izgradnju novoga društva. Sve ćemo dati za obitelj, djeca su blagoslov. Sveopća zarazna euforija. Tako se osjećam mladom.

ALI VRIJEME JE KOD MENE STALO.

NEGDJE TAMO U ČEŽNJAMA DA SVE BUDE DOBRO.

Rajna Banovac, 15.1.2017.

Categories: Psihologija, Život Tags: Tags:

PRIJATELJ NAM SE ŽALI

RAME ZA PLAKANJE

VIDEO verzija

Jeste li imali poriv požaliti se odmah prvoj osobi na koju naiđete i koja bi vas htjela saslušati kad se nalazite u težem razdoblju svoga života? Jeste. Pa tako osjećaju i drugi. Koriste li vas vaši prijatelji kao rame za plakanje ili su obzirni i traže savjet i podršku samo onda kada doista trebaju vašu pomoć? To trebate razlikovati. Neki dan u tramvaju pola sata sam nehotice morala trpjeti telefonski razgovor jedne suputnice. Pola sata ona je nekome govorila kako njezina kolegica s posla ima nekorektan odnos prema njoj jer nikako da se dogovore za raspored rada po smjenama za vrijeme blagdana i to je shvaćala kao osobni atak na nju. Razgovarala je neprekidno ubrzanim i jednoličnim tempom bez pauze. Sugovornik je nekoliko puta htio nešto prokomentirati, ali ova suputnica je odmah uskočila: „Slušaj me!“

Kako biste se vi osjećali da zračite svoju glavu pola sata slušajući frustriranu osobu koja pretače u vaše uho ovu negativnu energiju? Stvar je bila još gora jer za to vrijeme nisam pozorno slušala svoga supruga koji mi je nešto lijepo govorio.

Savjet:  Ne dozvolite ljudima da budete rame za plakanje!  Otvoreno im recite da suosjećate s njima, ali da vas njihovi problemi čine tužnima. Okrenite razgovor u drugom smjeru ili uputite osobu na izvor nekih korisnih informacija! Imate dovoljno svojih članova obitelji kojima trebate biti rame za plakanje.

Ima jedan izuzetak za najbolje prijatelje: zaplačite zajedno s prijateljem ili zaplačite umjesto njega. To je jednom napravila moja prijateljica. Zatekla me ljutitu iako je situacija bila tužna. Nisam mogla plakati. Ona je pustila suzu umjesto mene. Zabezeknula sam se i zasramila. Ali bilo mi je lakše. Ili budite jednostavno tu uz prijatelja kada mu je teško, u tišini i bez riječi kada ne možete pomoći savjetom. Znamo svi dobro koje su to situacije.

Rajna Banovac, 4.1.2017.

Categories: Psihologija, Život Tags: Tags:

Najbolje godine

najbolje-godine-tek-mi-dolaze

SVE IMA SVOJE VRIJEME

VIDEO: Rođendanska čestitka mojoj majci

Kada su mi na jednom međunarodnom seminaru pokazali Mađaricu staru 72 godine koja je tu svečanu večer na Balatonu izašla na pozornicu po nagradu i priznanje kompanije jer je dostigla karijernu poziciju o kojoj sam tada mogla samo sanjati, i rekli: “Njoj novac nije potreban. Radi ovaj posao jer se želi družiti s ljudima” – pomislila sam:

– Eh, kakvog li prosipanja vremena! Zar misli da će živjeti 100 godina! Read More

Categories: Inspiracija, Život Tags: Tags: ,

Analiza jedne istinite priče

KAKO TALENAT A JOŠ VAŽNIJE – VJEŠTINE KOJE SE NAUČE MOGU OTVORITI PUT PREMA NESLUĆENIM ŽIVOTNIM OKOLNOSTIMA

 

Ima oko nas nekih nevjerojatnih priča o uspjehu da jednostavno kažemo: “Kakav sretan prst sudbine!” ili “To sam Bog spušta se na Zemlju!” Doduše, čini nam se da se Bog vrlo rijetko spušta na Zemlju, i to samo nekim odabranima i to htjeli ne-htjeli izaziva u nama divljenje (u slučaju da smo dobra osoba i veselimo se tuđoj sreći) ili osjećamo skrivenu zavist gdje izvlačimo nedostatke cijele te priče (ako smo osoba koja se nije razvila na odgovarajući način).

Na ovaj me tekst potaknula priča o jednoj Ruskinji – Margariti Louis-Dreyfus, švicarskoj multimilijarderki, majci petoro djece koja je na čelu konglomerata Louis Dreyfus Commodities i vlasnica nogometnog kluba Olympique de Marseille, a raspolaže imetkom koji je časopis Forbes procijenio na više od osam milijardi dolara. Sve je to naslijedila od pokojnog muža, francuskog biznismena Roberta Louis-Dreyfusa, koji je umro 2009. u dobi od 63 godine.

Prst sudbine? Read More

Categories: Inspiracija, Život Tags: Tags: ,

STRATEGIJA U VRIJEDNOSTI 2,8 eura

KAKO NA JEDNOSTAVAN NAČIN IMATI LOJALNOGA KUPCA I POSTEPENO, NENAMETLJIVO PROŠIRIVATI PONUDU

IMG_20160713_084337

Postoje razne znanstvene studije vezano za strategiju pridobivanja i zadržavanja kupca, koji će se stalno vraćati i kupovati proizvod od nas. Jer, važnije je zadržati i produbljivati odnos s postojećim kupcem nego stalno tražiti nove jednokratne kupce koji se mogu, ali i ne moraju vratiti nama.

 

Odnos prodavača i kupca zasniva se na koristi. Kada je postignuta ravnoteža, zadovoljne su obje strane. Na čemu se zasniva ova ravnoteža? Evo jednoga primjera!

 

Kako je moj suprug lojalan kupac dosjetljivog prodavača na zagrebačkoj tržnici

 

Za uvod bih napomenula da sam kao žensko biće cijeli život teglila namirnice s placa ili dućana. Mislila sam da je to normalno jer tako je radila i moja majka koja je imala svoga trećega muža gurmana. U to smo vrijeme jeli najbolje, sve dok je on bio živ. Ali tada su bila i neka čudna socijalistička vremena, majka je mogla skoknuti za vrijeme radnoga vremena na plac po škampe i rikulu, vratiti se na posao i usput malo zagalamiti na svoje cure kojima je bila šefica. A poslije ona koja je bila zadužena da ode po kavu u obližnju kafeteriju, umilnim i veselim glasom izgovarala je magičnu rečenicu: “Šefice, je li vrijeme za kavu?”

 

Ja nisam bila šefica takve vrste, pa čak i onda kada su mi dali mjesto nekakvog voditelja tima. Nisam uopće znala što bih sa svim tim ljudima koji znaju raditi svoj posao sa mnom ili bez mene. A na kavu sam najradije išla sama kako bih razmišljala i smišljala neke stvari. A kada krenem kući onda svratim na tržnicu koja je radila upravo za nas žene koje moraju kupiti nešto za ‘danas’ i ‘sutra’, pa se natovarimo: kilu ovoga, kilu onoga. I nosimo dvije velike vrećice po 5 kila radi ravnoteže, kao dobro je za kičmu. A hrbat nam sve deblji i pogureniji i čudimo se onim nekadašnjim ženama koje su bile ravne poput svijeće, snažnoga i lijepoga vrata dok su nosile velike košare na glavi. A mi sada ne pazimo na svoj vrat i leđa, ali pazimo na nekakvu frizuru jer smo poslovne žene.

 

Ovu naviku vučenja povukla sam i u prve medene mjesece svoje slobode u mirovini (penziji). Konačno sam slobodna i mogu i u neko drugo vrijeme ići na plac i vući kolica po tramvaju i uz brijeg. Da, kupila sam kolica ljubičaste boje upravo za tu namjenu. I onda sam uvidjela da sam se svrstala u žene s kolicima, a njih ima tako mnogo po gradu, često i s ljubičastim kolicima. A kakve su to žene? Pa neke dotrajale, stare, iako aktivne i snalažljive, žene koje nitko ne cijeni, ali cijeni njezina kolica.

 

I tako se naradim dok ukućani pristignu s posla; tu ubrajam i svoga supruga koji kao gospodična ušeta sa svojom crnom poslovnom torbom u dvorište. A kada ga pitam što to teško ima u torbi i nosi svaki dan, kaže: “Ne znam. Kada odem u mirovinu, onda ću srediti stvari.”

 

Pa sam se dosjetila kako da im svima pokažem da ja više nisam tegljač, nego žena kojoj najbolje godine tek dolaze i da se neću pretvoriti u kućanicu koja silno želi raditi domaće savijače i rezance, makar sam o tome maštala od najranije mladosti za vrijeme radnoga vremena. Međutim, nije se radilo samo o tome. Naučili ukućani da ja sve financiram što se tiče hrane, a zna se, u mirovini više nema toliko izobilja. Bilo je ispočetka dok sam imala nešto otpremnine i plusa na kartici. I vidim ja da to više nema smisla i da moram okrenuti ploču.

 

I krenem ja raditi network marketing, što god to značilo, nisam ni znala što je to. Pa još kad je preko Interneta, kud ćeš bolje! Umjesto da ujutro pospremam ili teglim, vidim da je meni ljepši život u pisanju priča. Učim ponešto, stvaram nova prijateljstva, odem na predavanje, i konačno se mijenjam u osobu koja investira ‘u sebe i u svoje poduzeće’, a ne biti potrošač koji mora smišljati kako nategnuti onu crkavicu od primanja.

 

Ma imam ja tu i mnogo sreće. Ne samo da imam dobre mentore, nego i suprug mi dobar čovjek i općenito mu se sviđaju žene koje nešto pišu i smišljaju, i ne smeta mu ako je u kući nered. To mu odgovara, jer onda ni on nije odgovoran za svoje izložene stvari po foteljama i stolcima, iako on kaže da je to sve sortirano: ovo za otići u kokošinjac, ovo je za otići u park, ovo je za današnji odlazak do grada, ovo je za sutrašnji odlazak na posao itd.

 

Voli moj suprug i dobru juhu, pa se dosjetio da svaki dan donese, kada se vraća s posla, za ‘danas’ i za ‘sutra’ razne materijale potrebne za juhu, glavno jelo i prilog. A kako je čovjek koji je naučio stalno na nečemu štedjeti, jer misli da nije zaslužio više, uspio je iz tog svog nedostatka ostvariti jednu uspješnu poslovnu suradnju sa zagrebačke tržnice.

 

Ima jedan prodavač kojega sam upoznala i ja jednom prilikom kada smo se suprug i ja tamo našli zajedno – moj pozdrav bio je pun strahopoštovanja i zahvalnosti – taj prodavač je bez nekog većeg čitanja znanstvene literature uspostavio kontakt s mojim suprugom do takve razine da suprug ne želi kupovati ni kod koga drugoga, pa makar se vratio kući bez ičega, jer eto trenutno njegovog prodavača nije bilo uz tezgu. Taj sam dan svojim prisustvom skoro pokvarila lijepu priču jer sam počela tamo nešto izvoditi, hoću ovo, ne trebam ovo i slično, a njih dvojica imaju samo dvije iste riječi u komunikaciji:

 

– Isto?

– Isto.

 

Poslovni odnos krenuo je pitanjem moga supruga nekoj starijoj ženi koja je prodavala salatu, a ostatke je salate skupljala u vrećicu koju je držala ispod tezge:

 

– Trebaju li vam ovi ostaci, jer ako ne trebaju, uzeo bih ih za svoje kokoši!

– Da, trebaju mi, pa i ja imam kokoši – odgovori žena.

 

A onda se javi prodavač sa susjedne tezge:

 

– Gospodine, ja imam, meni ne treba.

 

Suprug naravno prihvati ponudu i usput za neka 2 eura kupi iz zahvalnosti nekog drugog povrća, a prodavač opet kao protuuslugu njemu u vrećicu ubaci besplatno još nečega.

 

I dođe moj suprug kući s pune dvije vrećice svakojakoga povrća, što bolje što lošije kvalitete, kao ono – za kokoši. Ali vidim ja da se i iz ove vrećice koja je za kokoši može nešto iskoristiti i za nas; pa nije proizvod tako ni loš.

 

I eto moga supruga i sutradan s dvije vrećice, što za nas što za nas i kokoši. I tako svaki dan ide ova suradnja za 2,8 eura, jer moj suprug malo pridoda onih 8 centi iz novčanika, a kako on pridoda tako i prodavač ubaci još koječega.

 

Konačno u kući ima hrane, a ja ne moram ništa nositi na leđima. I svaki se put veselim zaviriti u te zanimljive vrećice u vrijednosti 2,8 eura. Nađe se tu i dinja besplatno, mrkva od jučer, ali sasvim solidna za u juhu ubaciti, čak i ananas ubran prije mjesec dana. Ali primijetila sam da se poslovni odnos unaprijedio i prelazi na iduću fazu: vrijednost vrećica dosegla je iznos od 3 eura.

 

– Ma vrijedi to, zar ne? – ispričava mi se muž.

– Ma kako ne bi vrijedilo, naročito ako sve sam doneseš! – smijem se ja i smišljam kako ću jednoga dana napisati blog temu: Strategija prodaje orijentirana na uspostavljanje odnosa s kupcima.

Rajna Banovac

Read More

Kamen u kavezu

ZAUZDAVANJE VRUĆE LJUDSKE KRVI

Kamen u kavezu

Civilizacije stotinama godina unazad prolijevaju svoju vruću bolnu krv za slobodu. Ako je suština ljudskoga bića sloboda, zašto su se stvorili oni koji slobodu žele zauzdati, upregnuti ili je oduzeti potpuno hladnokrvno? Pa moguće zato što kroz zauzdavanje tuđe slobode žele ostvariti vlastitu. Zato na svijetu i općenito u ljudskom rodu nikada neće biti mira i blagostanja. Da sam barem u krivu! Read More

Categories: Život Tags: Tags: