SAMO DVIJE OPCIJE

Mi većina koji smo radni staž proveli „kod poslodavca“ smatramo da smo imali puno sreće. Nismo brinuli o nabavi poslova i obračunu plaća. Odradili smo svoje radno vrijeme, često puta realno skraćeno jer su nam tako dopuštali, a i kažu da čovjek efektivno može raditi samo 4 sata pa zašto se onda siliti na daljnji nekvalitetan i skupi rad. Na kraju mjeseca dobili smo plaću pa i za te neefektivne skupe sate koje smo većina nas provodili uz probavu poslije ručka, kavu, besmislene priče i prepričavanja ili hodanje uzduž i poprijeko po poduzeću, a skočili smo i u dućan ili na terapiju. I ti sati bili su osnovica za izračun mirovine u nekoj dalekoj budućnosti. Kad je došla plaća nastojali smo je nekako rasporediti kroz mjesec i to je bilo dobro u ono doba dok još nisu postojale kreditne kartice, a kad su došli „minusi“ i mnogo dobre robe u dućanima iz inozemstva, život na minus bio je uobičajen i normalan. Mnogi su znali kako se „pretaču“ kartice; ja to nikad nisam umjela jer bilo mi je jasno koliko trošim (iznad svojih mogućnosti) i da nemam tu nekog lufta za pretakanje.  Read More