Nije nikakva novost ako kažemo da u svemu treba biti strpljiv. Svatko od nas ima situaciju, dvije na koju ne može bog zna kako utjecati već se naoružati strpljenjem odnosno stisnuti zube i ne pogoršavati stvar. Pomoglo bi nam mnogo da znamo točno datum do kada će to trajati, ali često za takve situacije datum je nepoznanica.
Međutim, datumi odnosno rokovi nam pomažu kada želimo dostići određeni cilj koji smo si zacrtali i koji će nam pomoći da izdržimo. Meni osobno bio je cilj kada sam se davne 1977. godine zaposlila, a tada sam imala samo 18 godina, moj cilj bio je ovaj:
Radit ću najduže do svoje 55. godine, a to je do 1. rujna 2013.
Nijedan dan svoga radnoga staža nisam provela bez pomisli na svoj cilj. Čini se šašavo, zar ne? Međutim, ako ste osoba koja voli slobodu, prirodu, osobni rast i razvoj, koja može cvjetati i dati svoj puni potencijal samo u pozitivnom okruženju, koja je slučajno bačena kao sjeme na tvrdu i suhu zemlju, u beživotne zadimljene urede, najčešće među sebične i bučne ljude, u okruženje koje ne stimulira, u okruženje gdje svatko gleda da se „izvuče od posla na račun onih koji ne znaju kako se to izvlačenje radi“ – onda ćete me razumjeti. Read More
Kada ste zadnji put planirali, projektirali i realizirali makar jedan dan radosti?
Je li vam radost bila organiziranje rođendanske proslave gdje ste se naradili kao konj, čak se radilo o vašem rođendanu?
Je li vam radost bila žrtvovati svoj dan, mjesec ili godine radeći za svoje ukućane, jer smatrate da se to očekuje od vas i nemate pravo nikad sebe stavljati na prvo mjesto?
Je li vam radost bila svoj teško stečeni godišnji odmor utrošiti u generalno pospremanje kuće ili oranje oranice?
Idemo na što jednostavniji način proučiti definiciju projekta!
Projekt (eng. project) – kod izgovora naglasak na prvom slogu; ako je na drugom tada znači ‘rastezanje’ – jeste niz aktivnosti međusobno povezanih s ciljem realizacije zamisli, uz korištenje unaprijed definiranih resursa. Resursi su: budžet, kadrovi, vrijeme, oprema. Nije dovoljno imati samo viziju ili cilj, gledati u to visoko podignute glave, kročiti prema naprijed ispruženih ruku kao hodač u snu i pri tome pogaziti cvijet ili stati na nešto manje mirišljavo. Za viziju i cilj potrebno je imati alat – jasnu sliku što želimo.
Za pojam projekta u poslovanju prvi sam put čula prije dosta godina. U kompaniji u kojoj sam radila, uveden je sustav project management-a. Dotadašnje ad hoc poslovanje, ad hoc donošenje strateških odluka dovodilo je do kaosa. Bilo je jasno da se mora napustiti stihijski način upravljanja, gdje su svaki sektor ili čak uža poslovna jedinica, da ne kažem i radna soba, bili zasebna država u državi.
Projektiranje je sastavni dio svake metode pamentog rada. Projekt se sastoji od nekoliko faza:
– definiranje vizije, misije i cilja
– idejno rješenje
– izrada projekta / definiranje potprojekata
– plan aktivnosti s krajnjim vremenskim točkama
– resursi: novac, ljudi, oprema i vrijeme
– plan upravljanja rizicima
– zaključivanje projekta (evaluacija – vrednovanje uspješnosti)
Najteže je držati se rokova. Zato ih treba planirati što realnije i staviti dodatne dane ili sate za nepredviđene situacije, a takvih je uvijek.
Radila sam na nekoliko projekata. Mučila sam se time. Kako god okreneš nešto nedostaje, ili novac, ili vrijeme, ili ljudi. Upravo su ljudi bili moja kritična točka. Toliko ima ljudi, a nikako da pronađem one prave. Ovaj me problem prati i dan-danas, a polako nazirem uzrok, a to je da nisu svi ljudi za sve, niti sam ja za sve ljude.
Išli smo mi i na školovanje. Ne postaje se upravljač projekata preko noći. Opet treba učiti. Školovanje je bilo skupo i išli su samo neki. Tražili su se ljudi s ambicijama. Vjerujte, nisam imala ambicije, bila sam previše umorna i nejaka, ali sam svoju ambicioznost i dobro raspoloženje donekle izglumila. Jedino što sam željela jeste održati se na postojećoj poziciji, da me ne pregaze neki koji su počeli istraživati gdje je dobro ubaciti se, preuzeti tuđe zasluge i zagospodariti.
Pa sam mislila, kada već imam neka znanja i iskustva, idem to primijeniti u privatnom životu, koji je bio vrlo kaotičan i naprosto me gazio. Uvijek je bilo ono: ako Bog da ići ćemo tamo, ako Bog da napravit ćemo ovo ili ono, dat će Bog, sve će biti dobro. Ne, neće sve biti dobro ili onako kako mislimo da je dobro za nas. Iluzije svima nama čine štetu, a najčešće izbjegavamo prizemljiti se i raspršiti oblak u kojemu se nalazimo. Jer tako ogoljeni i suočeni s realnošću, može biti jako bolno i ledeno.
Pitala sam se kako potaknuti radost moga života, više voljeti svoju obitelj, s veseljem ići na posao, s radošću se vraćati kući gdje me čekaju moji najvažniji, jer sam primijetila negativne osjećaje i osjećaj kazne za koju sam mislila da me sustigla, jer sam od najranije mladosti mrzila život i ljutila se na sve one što me tjeraju biti ono što ne želim biti. Nisam znala što je bio uzrok ovom stanju, ali sam to pripisivala svome lošem karakteru, čija je najjača crta bila nestrpljivost i sklonost fatalnim odlukama, i općenito mislila sam da nisam dobra osoba.
Naše biće stalno je u potrazi za ravnotežom. Naš organizam traži načine kako da opstane, pa mi je valjda iz tog razloga sve više bilo jasno da me nitko neće moći usrećiti, ukoliko ja sama to sebi ne učinim. Da se usrećim, barem malo. Odlučila sam poraditi na projeku koji se zove moj život, ili barem na onom dijelu da sam manje mrzovoljnija nego što sada jesam.
Projekt na kojemu i vi možete početi raditi, jeste projektirati radost barem jedan dan, ili dio dana. Jedan sat radosti bolje je nego cijeli dan ili život provesti bez radosti i entuzijazma.
Zaboraviti jedan dan na prošlost, ne brinuti o budućnosti donoseći svjesnu odluku, a ne pribjegavati raznim opijumima (televiziji, videoigrama, društvenim mrežama i beznačajnim razgovorima). Ovoga se projekta malo tko laća. Zašto? Zato što ispočetka nije lako. Nije lako biti svoj barem jedan jedini dan u godini.
Taj ‘svoj’ značilo bi biti ono što doista jeste. Morali ste se prilagoditi svima i svemu kako biste bešumno funkcionirali, pa ste i zaboravili što vi doista jeste, ili bolje rečeno, što vi kao duhovno biće uistinu želite. Ovdje nije poanta što mi želimo imati, već što mi želimo biti. To je najvažnije pitanje našega života, ali mnogi nikada ne postavljaju ovo pitanje.
Možda imate crtu lijenosti (a tko je nema!) i vaš odabrani dan u kojemu planirate sebi pokloniti sreću, trebao bi nositi notu lijenosti. Možda naprosto želite buljiti u prazno, a mogu vam reći da je to veliko postignuće ako uspijete. Možda želite leći na obalu rijeke u nekom skrovitom šipražju. Ako ikako možete, ostvarite to.
Možda želite gledati filmski maraton? Zamračite sobu, zaključajte vrata i uživajte u svojim odabranim filmovima. Ako zadrijemate, bit će to tako slatko, naročito kada osjetite da vam se vilica spustila sve do prsa. Kad ste zadnji put tako slatko zaspali?
Ako patite od nesanice, ne pokušavajte zaspati taj jedan dan kako biste se naspavali. Liječenje nesanice je složen proces i ne možete odrediti jedan dan da biste se naspavali unaprijed. Naročito ne pokušavajte tabletom. Bolje je onda lutati gradom ili nekim poljanama.
Vaš odabrani dan može biti pripremljen ovako! Morate uzeti godišnji odmor ili odrediti dan vikenda kada ćete naprosto nestati. Ukoliko imate obitelj, najavite ovaj projekt tjedan dana prije. Možete dio obaveza prenijeti na obitelj, primjerice, da si skuhaju ručak po svojoj želji, ili to možete učiniti vi dan prije. Gledajte ipak da to ne bude ona špranca koju svakodnevno primjenjujete: „kuhaj za sutra, pospremi za sutra, pripremi odjeću za sutra, odgodi ljubav za sutra, prebaci život na sutra…“, pri čemu propuštamo usredotočenost na današnji dan i raznolikost koju nam može donijeti, blagodati i blagoslove, rješenja ili nove početke i zavrzlame.
Ukoliko vam financijska situacija dopušta, unaprijed rezervirajte smještaj ili ručak na mjestu koje odaberete. Nije potrebno sa sobom vući prijateljicu ili bračnoga partnera. Niti nekog intimno potencijalnog prijatelja. To mora biti vaš dan u kojemu ćete konačno prestati na silu se smiješiti i biti licemjer. Budite raščupani, neobrijani ako vam to odgovara, ili baš taj dan urediti sebe od glave do pete, čak da si kupite odjeću za koju ste smatrali da nemate novaca ili da je preotmjena za svakodnevni život. Upravo tada trebate to učiniti, iako vam razum govori da vaše dijete treba nove tenisice. Ovdje se radi o vama, da vama bude bolje, jer tek tada možete početi davati. Jer kada nemate, kako ćete dati? Ovim vježbama povećat ćete svoj kapacitet davanja, ne samo materijalnoga, već i u dobrim emocijama.
Odabrani dan može biti dan plakanja u kojemu ćete dopustiti da konačno rijeka poteče i iscijeli bolno mjesto. Suze su lijek, nama prirođene i potrebne, da bismo otpustili zatomljene energije i ublažili patnju.
Obratite pozornost na svaki trenutak odabranoga dana. Ukoliko neke stvari iz prošlosti niste razriješili, a odlučni ste da to konačno otpustite, na miru porazgovarajte sami sa sobom, pokušajte si oprostiti ako smatrate da ste nešto pogriješili. Da bi vam to bilo lakše, osvijestite da svi mi griješimo. Ljudsko postojanje ima neku svrhu koju tijekom života otkrivamo. Mi smo kao djeca. Stalno učimo i spoznajemo. Kako bismo sve to mogli ako ne griješimo i ne osjetimo posljedice! To je ono što se događa ama baš svakome. Uvijek se prisjetite da netko ima veće brige od vaših, ili još bolje, da vaše brige ili situacija nisu jedinstven slučaj, nego je na tisuće takvih situacija i u svemu tome niste sami.
Ukoliko prakticirate tehnike opuštanja, meditaciju ili vježbe disanja, jogu ili bilo što drugo što vam čini dobro i radite na svoj način, učinite to ovoga dana radosti. Uživajte u svome ručku. Odspavajte na travi ili u hotelskoj sobi, ili na usamljenoj klupi.
Ovo su primjeri odmaka o kojemu sam često maštala za vrijeme prezaposlenosti, mene kao radnice, mene kao majke, mene kao supruge koja više ne daje ljubav, koja više nije strasna i razigrana. Nisam se odvažila na taj dan jer sam mislila da to nije normalno i što će ljudi reći. Što će reći obitelj? Čak sam razmišljala promijeniti smjer povratka kući i otići u neki sanatorij, nenajavljeno, naprosto nestati, kao iz onih starih filmova ili poput onoga dana kada je nestala Agatha Christie, ali sam se plašila posljedica takvog pokušaja bijega. Zavidjela sam svome psu na njegovoj kućici u kojoj mu nitko ne smeta. Zamišljala sam sebe kako skvrčeno ležim u svojoj pasjoj kućici i režim ukoliko mi se tko približi. I nitko se ne usudi ući u moj prostor, u moj brlog. Jeste li i vi imali ovakav osjećaj nekad? Ili ste stalno obuzeti njime, ali ne poduzimate ništa?
Nisam shvaćala da su moja preduvjerenja činila štetu mome zdravlju, a u konačnici i mojoj obitelji i poslu jer sam stalno bila napeta, živčana i zapaljiva.Kako je trebalo samo malo podići glavu prema nebu i oblačcima kao nekada u dječjim danima i osvijestiti svoje sadašnje stanje života koji se događao nasumično. Međutim, stalno sam pokušavala predviđati i kontrolirati stvari. Sve je trebalo biti jednolično, uobičajeno, normalno i predvidivo. Sve je trebalo biti u redu, manje opasno, bez iznenađenja ili incidenata. To moje nastojanje obilo mi se o glavu. Moj najveći duhovni uspjeh bio je u tome što sam konačno otjerala iluzije, koje su me stalno činile nezadovoljnom jer je tada život pokazivao sve suprotno.
Kada sve to prođe, kada i vi dođete u mirnije doba, ili u neki viši nivo svijesti, a ne opterete vas obiteljskim zahtjevima ili unucima, pa da vas i opterete – važno je znati pokazati gdje je granica preko koje ne dopuštate drugima da zadiru u vaše zdravlje ili naprosto slobodno vrijeme, pa makar se to radilo o najvažnijim osobama vašega života. Vrijeme nam je vrlo ograničeno i ne samo da ga bacamo, već se često ne možemo izvući iz klopke u koju smo svojevoljno ušli, a nezadovoljstvom trujemo one koji su oko nas.
Pa stoga, jeste li počeli planirati svoj „godišnji dan“?