PARADOKS TELEFONIRANJA

Ogromna količina novca provlači se kroz potrošnju telefonskih usluga. Svi zajedno, čak i  djeca od tri godine, upali smo u žrvanj iz kojega se ne možemo niti ne želimo iščupati. Kontrolirani i praćeni. Nije nam to više važno. Ne trebaju nas čipirati. Već smo locirani. Nismo kriminalci, savjest nam je čista, obični smo građani, nezanimljivi pa nema tu nekog straha.

Jeste li primijetili da se mobiteli uglavnom prodaju za par novčića? Ali u pozadini priče je velika mašina, akcelerator, neuhvatljiva organizacija poput fantoma iz Kafkinih romana.

Kada potpišemo ugovor o telefoniji, ne čitamo sve ili općenito ne zamaramo se prosudbama jer danas smo svi u tome radi “povoljnijih cijena”. Tko bi razumio i proučavao sve te pakete! Pa što je tih par novčića u odnosu na ovu veselu igračku bez obzira što je najčešće crne boje. Da, crna boja označava moć. I osjećate se moćno i povezano s moćnicima, jer ste sada lansirani u orbitu. Tisuće minuta, gige, prema svim vanjskim linijama neograničeno kao da ste samo već posjedovanjem predmeta internacionalni biznismen koji će preko ove male igračke zaraditi velike pare. Pa ako nam ni to nije dosta, uvijek možemo doplatiti jednostavnim slanjem poruke od tri slova. Čak i osiguramo taj svoj kompjuterić u slučaju da nam padne, ili s njime uskočimo u požar nekoga spašavati, ali ne smijemo preko njega proliti kavu.

U priču dodatno ulijeću i kriminalci i vrebaju svoje žrtve koje naivno potpisuju ugovore. Distributeri telefonije tu su se dobro osigurali i sve je po protokolu. Zatvaraju oči na situaciju kada djevojčica dolazi potpisati dva ugovora s najjačim tarifama i najboljim mobitelima, a iza nje stoji neki sumnjivi tip, roditelj svakako nije. Buduće ovrhe znače da kada se žrtva jednom zaposli, aktivira se financijska agencija i agencija ovrhovitelja i namiruju od žrtve sa svim pratećim troškovima i kamatama. “Žao mi je što to čujem”, tužno i iskreno kaže djelatnica u telefoniji.

Pitam se zašto ljudi toliko vole razgovarati preko telefona. Kada bi te iste ljude zaposlili da rade telemarketing, zavezao bi im se jezik, pobjegli od nas kao da im nudimo neko veliko zlo. Što bi bilo da vrijeme koje provedu u beznačajnim razgovorima utroše na razgovor sa svojim klijentima i na tome zarade? Je li teško sjediti u fotelji i razgovarati, ali voditi koristan razgovor? A nije teško sjediti u tramvaju raskrečenih nogu i na sav glas pričati o problemima na poslu, o onoj kučki kojoj će pokazati svoga boga, o ručku sa svim detaljima koji se odnose na njegovu konzumaciju (otvoriti pećnicu, uzeti krpu, prigrijati ako treba, poklopiti da ne uđe muha itd.), ili s djetetom preko telefona pisati domaću zadaću. Mi ostali to slušamo i prođe tako jedan sat tramvajske vožnje do posla jer nadovezuju se novi ljudi i nove beznačajne i intimne priče, a mi mamurni htjeli smo malo vrtjeti svoje misli, srediti u glavi zbrku od vlastita života ili uputiti barem jednu molitvu bogu da nas spasi od 45 godina radnoga staža koje moramo odraditi plus dva sata tramvajske terapije dnevno.

Ako je telefonija suštinski dio svakog biznisa, a suštinski dio najčešće je najteži dio i jedini dio koji daje rezultate, zašto taj dio posla izbjegavamo, odgađamo, posežemo za Facebookom, e-mailom, pa odemo tamo negdje pisati blog koji malo tko čita? Pa zato što dajemo prioritet onome što više volimo, što je ugodnije i manje boli, i što nam malo bolje ide. Prioritet onome gdje ne postoji rizik da nas netko odbije. A onda smo još k tome ponosni gospodin, ili dama koja se lako uvrijedi.

Ne kažem da treba uzeti telefon u ruke samo tako, bez pripreme, bez plana, strategije, bez obuke. Ali telefon je neophodan, moćno sredstvo poput Interneta, ali stvarnije jer se čuje naša intonacija glasa. Vještina prije svega. Vještina koja se uči, trenira. Pa što ako zabrljamo ili zamucamo? Jesmo li odmah znali svirati klavir? A naročito je dobro ako imamo na raspolaganju tisuće minuta prema svim mrežama jer smo se obvezali ugovorom i doći će račun telefonirali mi ili ne.

Ne, nemojte odmah uzeti telefon u ruke! Prvo razmislite koga ćete nazvati i što ćete mu reći! Nemojte se sramiti radi vježbe najteži dio razgovora vježbati na svojoj najdražoj biljci u sobi. Vremenom, ona će nakon prvoga šoka, oporaviti se i novim cvjetovima početi razgovarati s Vama. Tako i vaši klijenti.

Rajna Banovac, 14.10.2016.