SINDROM NEDOSTATKA VREMENA

Koliko je svatko od nas spreman odvojiti i organizirati svoje vrijeme za ono što mu je bitno? Svi imamo želju za ostvarenjem nečega velikoga, važnoga u našem životu. Ili nemamo baš svi? To su uglavnom plemenite zamisli kojima možemo poboljšati svoj život i život svojih najbližih, ili učiniti nešto za društvenu zajednicu ili planet u cjelini. Ili imamo najčešće potrebu za novcem koji sam po sebi nije loš ukoliko ga primijenimo kao sredstvo za ostvarenje nečega dobroga. Uvijek se sjetim svoje majke koja je pomagala novcem, i to još uvijek radi. Doista, novac je najčešće prioritetna potreba u svakoj nevolji. I što je u tome loše ako pomognemo novcem bilo da posudimo ili poklonimo!

Velike stvari u našem životu traže određeni angažman. Velika stvar može biti: završiti fakultet, podići i školovati djecu, otputovati u daleku zemlju, naučiti strani jezik, izgraditi kuću, kupiti stan ili novi auto koji ujedno manje zagađuje okoliš. Mnogo ima velikih stvari koje doista možemo i realizirati. Međutim, najčešće se dogodi da nemamo vremena poduzeti ni onaj najmanji prvi korak. Čekamo da se okolnosti poslože, da imamo više vremena, da djeca odu svatko na svoju stranu, da dostojno otpratimo svoje ostarjele roditelje na vječni počinak, da odradimo radni staž, da pričekamo vrijeme kada se budemo bolje osjećali ili naprosto da dočekamo onaj ponedjeljak koji smo odredili kao svoju prekretnicu. Upitajmo se još jednom: Koji ponedjeljak?

Tu se ne radi samo o odlaganju, o traženju izgovora. Tu se radi o trošenju svoga života, propuštanju prilika i neiskorištavanju talenata. Stvar je u tome što smo intimno odlučili da sve to ostane samo pusta želja, nešto što se i ne mora dogoditi u našem životu, kao ono: mašta i želje ne koštaju ništa. Nešto što na kraju krajeva i nije toliko važno za egzistenciju.

Znajmo da za sve što nam je bitno – uvijek nađemo vremena. Bitan nam je posao?  – pa zato svako jutro i ustajemo htjeli mi to ili ne. Bitna su nam djeca? – pa zato ćemo ostati na bolovanju i biti uz dijete bez obzira što kaže šef. Bitna nam je naša ostarjela majka? – pa zato ćemo odvojiti vrijeme da možemo biti uz nju ili ćemo dodatno zaraditi da bismo svojim roditeljima omogućili pristojan starački dom.

Ako nam je bitan uspjeh u nečemu – vrijedi isto pravilo. Upitajmo se: Koliko mi je doista stalo da u tome uspijem? Razmišljam li na način da ako ne uspijem, nema veze, naći ću neko drugo rješenje ili ću već nekako živjeti i bez toga!

O tome kako razmišljamo o onome za što smatramo da nam je bitno – ovisi i učestalost upotrebe rečenice „Nemam vremena“.

U nekom idućem tekstu objasnit ću upotrebu planera kao alata za pronalaženje vremena za ono što nam je bitno, a sada ispričat ću vam svoju priču.

Zaposlila sam se sa 18 godina, odmah iza mature, ali željela završiti i fakultet. Tada nisu sva djeca išla na fakultet, radnih mjesta bilo je mnogo i uglavnom smo se odmah svi završetkom srednje škole zapošljavali u više-manje dobrim firmama, bilo ih je napretek.

Upisala sam i fakultet, ali nikako mi nije išlo uporedo. Bila sam umorna iako mlada, ali i željna života i izlazaka. Stalno sam razmišljala o ljubavi, braku i koječemu. To mi je bio prioritet i slobodno vrijeme trošila sam na to – jer to mi je bilo bitno. Tada je svim curama to bilo bitno, jer sa 25 godina bile bi već prestare. Brinula sam se što ako se posvetim fakultetu, a tada se studiralo i po desetak godina – bože moj, moja će mladost proći i neću se moći udati!

Netko je rekao tada da se uglavnom studira noću; meni to nije nikako išlo jer sam zaspala već kod prve rečenice iz skripte, a sutra je trebalo rano ustati i ići na posao. Tada se radilo od 7 sati ujutro. Stalno sam razmišljala o vremenu kada ću ga imati i prionuti učenju, a to će biti najvjerojatnije u braku kada budem imala svoj stan ili kuću pa neću morati ići okolo i potucati se. U to vrijeme roditelji nisu dopuštali da društvo dovodimo kući.

Pa onda doista se i dogodio brak, ne jedan već dva – upravo ono što mi je i bila glavna preokupacija, potom djeca – i učenje je palo u zaborav. Međutim, vremena su se počela mijenjati i u poduzeću gdje sam radila bila je važna diploma. Tko nije imao diplomu bio je naravno na pomoćnim poslovima, a tko je imao diplomu i uz to bio proaktivan, napredovao je i nije mogao doći na listu kao višak. To je već bilo vrijeme privatizacije i uvođenja kapitalizma, gašenja radnih mjesta i proračuna profitabilnosti rada svakog zaposlenika. Radnici su postali mjesto troška (MT) i morali su opravdati svoje postojanje.

Uvidjela sam da ću doći na listu kao višak ukoliko se ne pokrenem. Nije u to vrijeme još bilo otkaza samo tako, ali osjećala sam da neće biti za mene dobro ako ne završim započeti fakultet. Da bih se nekako obavezala za realizaciju svoga cilja trebalo je nešto što bi me „stislo“ i izvuklo iz mene motivaciju i snagu. Zamolila sam rukovodstvo da mi poduzeće plati troškove studiranja iako sam to mogla i sama. Izašli su mi u susret – i tu je započela moja bitka za realizaciju cilja. Slika da se sramotim i vraćam troškove, naročito da mi se rugaju oni koji su rekli: „Pa zar nisi prestara za studij!“, bila mi je glavna motivacija, ne toliko strah od otkaza.

U te tri godine koliko je trebao trajati dodiplomski studij (postavila sam si realan cilj), imala sam četvoro školske djece i dvoje ostarjelih roditelja kojima je trebala svakodnevna njega. Ujedno sam dovršavala i brusila svoju prvu knjigu. Ali gdje ima volje ima i načina pa se dogodi uvijek neka okolnost ili nam Svemir pošalje na put osobu, dvije koje su voljne pomoći nam.

U poduzeću je pokrenut neki projekt pa je većina radnika otišla na drugu lokaciju to raditi, a ja sam ostala sama u sobi i tišini „čuvati“ stare aplikacije. Znala sam da je to prilika moga života – ta tiha soba i da to moram iskoristiti. Imala sam i dobrog šefa koji je rekao: „Rajna, samo uči, uči!“ i polako pripremao teren da postanem voditelj projekta koji se tek nazirao. Što mislite, je li to bila dovoljna motivacija?

Dio radnog vremena odvajala sam za učenje. Dio slobodnog vremena, ako se to tako moglo nazvati, odvajala sam za učenje. Ali svakodnevno, po malo. Nije bilo potrebe učiti po noći ili kampanjski. Samo planirati po dnevnom, tjednom i mjesečnom „planeru“. Bdijenje noću ostavljala sam samo u slučaju bolesti djeteta. Iza svakog bdijenja trebala sam se oporaviti i paziti na svoje zdravlje, tako da noć nije smjela biti iskorištena za učenje. Bilo je dovoljno vremena po danu jer pomno sam planirala svojih 24 sata.

Učila sam u tramvaju, to je otprilike dva sata dnevno. Imala sam papiriće s formulama u džepu kako bih „povirila“ za vrijeme čekanja u redu ili čekanja autobusa i provjerila jesam li to dobro zapamtila, to je dodatni sat.

Razmišljala sam o gradivu. Pronalazila logičke veze iz knjiga i onoga što se zbiva u stvarnosti. Počela sam promatrati svijet na drugačiji način, kroz prizmu teme kojom se bavim i svaka situacija bila je sredstvo za napredak u znanju. To su dodatni sati.

PLANIRALA SAM. Jako dobro planirala lekcije koje su na redu, koje trebam ponoviti i točan datum da mi ne promakne kada izlazim na ispit da bih ispunila rokove. Uvijek sam planirala više za slučaj da me nešto nepredviđeno ne omete, a tu su isplanirani i padovi na ispitu kod težih predmeta gdje sam se raspitala kako profesor ispituje i koji je postotak prvog obaveznog rušenja, jer i toga ima kod raznih profesora. Svaki pad bio je korak prema prolazu, jer sam se uvježbavala suočavati sa tremom, ali i detektirati rupe u znanju. Pomno sam pratila način ispitivanja drugih studenata, uvijek postoje ona glavna eliminirajuća pitanja koja moramo pošto poto znati. Moje znanje bilo je spremno za pravosudni ispit a da toga uopće nisam bila svjesna.

Ukalkulirala sam u vrijeme i odlazak na konzultacije. Odlazak na predavanja. Odlazak u Sveučilišnu knjižnicu po dodatnu literaturu. Odlazak u skriptarnicu fakulteta gdje bih dobila najnovije skripte. Planirala sam druženje s ostalim studentima i to onima koji su korak ispred mene i imaju skripte i iskustvo što se pita na ispitu. Sve je to tražilo dobru organizaciju i plan. I svakodnevni rad.

Kod kuće je možda bilo malo manje pospremljeno, ali usredotočila sam se na bitne kućanske poslove. Delegiranje kućanskih poslova baš mi nije išlo kao što mi ne ide ni sada, ali moj bračni partner bio je glavni oslonac da sve to nekako funkcionira. Dok su me djeca gledala za knjigom i dok sam naglas uvježbavala odgovore, mislim da sam im bila dobar primjer. Moja su djeca danas visokoobrazovani ljudi. A mom se suprugu sviđaju žene koje nešto uče i pišu knjige.

Fakultet sam završila prije roka. Takvo što rijetko se događa.

Shvaćate li koliko je važno potruditi se za nešto što će uroditi uspjehom?

Kada vidimo uspješne ljude, mislimo da su oni to realizirali preko noći. Nismo ih zamjećivali dok su oni u tišini, u radu, u šutnji, u muci, u dvojbama – radili, radili, radili. I onda im zavidjeti na uspjehu?

Rajna Banovac pita: Koliko je svatko od nas spreman odvojiti i organizirati svoje vrijeme za ono što mu je bitno?