TREBAMO LI POHAĐATI FAKULTETE DA BI BILI DOBRI TRGOVCI?

Kažu da su Zagorci (stanovnici iz Zagorja, brežuljkastog pitomoga kraja smještenoga iza Zagrebačke gore) rođeni s malom maturom. To aludira na to da su oni jako dobri trgovci i sve znaju pretvoriti u svoju korist bez obzira na svoju razinu školovanja. Kako je moj otac rođen u Zagorju, u jednom malom selu, od neukih i priprostih roditelja, možemo reći sklonih alkoholu – jer kako bi oni mogli toliko raditi ako si malo ne „spiju rujnoga vinčeka“ – kako je moj otac uspio u velikom gradu od malog neukog dječarca postati bogat čovjek, to će biti jedna druga priča.

Ovo je priča o Pjeru. On živi u jednom primorskom mjestašcu sa svojom obitelji na tradicionalan način. To znači da uz zemljoradnju odlazi u obližnji grad raditi kao radnik na brodogradilištu. Zemljoradnja podrazumijeva uzgoj živadi, svinja, povrtnjak za vlastite potrebe i maslinik. Da bi se moglo biti zemljoradnik potrebno je imati u današnje vrijeme vlastite strojeve i ostala pomagala. Pas je sastavni dio obiteljskoga života, ali ne služi za rad i neka zaduženja, već kao ukras i pratitelj, ali o psu pričat ćemo malo kasnije.

Što se tiče brodogradnje, tamo se grade i popravljaju veliki brodovi, ali naš Pjero ima svoj plastični čamac na motorni pogon, velik motocikl, vjerojatno i bicikl, automobil, traktore s raznim kombinacijama s priključnim uređajima ovisno o potrebi posla. Traktor cisterna, traktor drljača, traktor orač, traktor kopač i još štošta. Pjero ima i vrijednu ženu koja radi u seoskoj pekarnici, djecu i unuke. Pjero je poseban iako živi sasvim obično, možemo reći financijski solidno jer ovo nije seoce što kažemo bogu iza nogu već blizu civilizacije, a opet malo po strani idealno za turizam. Tako da Pjero drži apartman i dočekuje svoje stalne zadovoljne goste svake godine. Daje im više nego što oni plate: besplatnu roštiljadu s najkvalitetnijim domaćim mesom, slobodu kretanja i „nemotrenje“ što gosti rade i neće li nešto uništiti. Po toj jednostavnoj i logičnoj formuli dolazi do stalnih klijenata na obostrano zadovoljstvo.

Pjero je poseban. Ne leži on dokono ni zimi ni ljeti, ali jednom sam ga vidjela na plaži u veselom društvu žena kako se praćaka u plićaku poput djeteta. Preplanuo, jakih mišica, s govornom manom, oskudnim vokabularom, omiljen među ženama, ali i njihovim muževima, barem onima koji nisu ljubomorni na priprosti, ali privlačan šarm ovoga čovjeka s toplim rukama. Pa u čemu je posebnost ovoga čovjeka koji je postao počasnim članom moje obitelji i temom moga bloga!?

Trebalo je valjda mojih dobrih 60 godina da shvatim kako je prodaja sastavni dio života. Zar prodaja nije bilo moje glumatanje nezaštićene djevojčice kada sam „osvajala“ svoga prvoga supruga jer on je tražio „podatnu glinu od koje bi kreirao remek-djelo“? Zar prodaja nije bilo predstavljanje moje nesputane strasti kada sam „osvajala“ moga drugoga supruga, a vrlo brzo sam postala „uspavana žena“ uljuljana u komoditet? Zar prodaja nije bilo predstavljanje poslodavcima moje umješnosti u daktilografiji, krotkosti, slanju poruke da sam uvijek „tu“ pripravna za nove radne zadatke, učenje, pouzdana na uštrb svega ostaloga pa i obitelji! Ali da nastavimo priču o Pjeru!

Pjero je odličan trgovac. On prodaje ono što ima u datom trenutku, u skladu s potražnjom, u skladu sa svojim tržištem, u skladu s godišnjim dobom. Pa tko su njegovi kupci odnosno klijenti? To smo mi, možemo reći „vikendaši“, ali ne boravimo na svojim gradilištima i u nedovršenim kućama samo preko vikenda već i – tko može – veći dio godine. Pa što to nama Pjero prodaje i koju koncepciju primjenjuje da bi bio u prednosti nad konkurencijom? Jer na ovom području ima još recimo „Pjerova“, ali nijedan nije tako uspješan kao naš Pjero i mi stalni klijenti nikada ne bi zamijenili Pjera i njegove cijene s nekima drugima koji daju niže. Jer Pjero ima nešto posebno. Idemo redom!

Vikendaši nemaju struje ni vode niti cesta. Borba i suprotni interesi lokalne uprave i samouprave godinama ometaju razvoj ovog potencijalnog turističkog raja iz kojega bi se moglo crpjeti mnogo novaca u lokalni, regionalni i državni budžet. A to nama vikendašima koji volimo netaknutu prirodu, divlje rajske plaže, civilizaciji nedodirljive zakutke gdje se kupamo i sunčamo kao od majke rođeni, gdje uživamo u ptičjem pjevu raznih ptica, rijetkih primjeraka, gdje nailazimo na tragove divljih svinja i ostalih životinja, gdje dobro pazimo da ne nagazimo na zmiju, a da pritom još ne plaćamo pristojbu za korištenje ovih prirodnih resursa – i te kako nama vikendašima ove razmirice između čelnika dobro dođu.

Prvo što je potrebno kada doputujemo na ovu destinaciju jeste nazvati uvijek raspoloživog Pjera da doveze cisternu s vodom. Pazite! – uvijek raspoloživog. On se javlja na svaki telefonski poziv ili neposredno iza njega ukoliko ga zovemo za vrijeme njegova radnoga vremena na brodogradilištu. To znači da on njeguje pouzdanost jer ako se ne odazove izgubit će klijenta. Klijent će tražiti negdje drugdje uslugu. A voda je najhitnija roba.

Cijena cisterne godinama je ista, s time da je nešto manja od one pune novčanice. Klijent uvijek kaže: „Ma ne treba ništa nazad“ iako Pjero posegne za džepom koji je uvijek pun novčanica spremnih da ih uzvrati iako mi kupci to nikada ne tražimo od njega. Ali, prije nego što se prihvati posla spajajući vatrogasne cijevi do našega rezervoara, prvo „rukohvat“ gazdi, a gazdarici još dodatno tapšanje po nadlaktici uz pitanje: „Kako je? Kako djeca? Do kada ostajete?“ Ovo „do kada ostajete“ je jako bitno jer Pjero zasigurno ima na umu kada bi mogla zatrebati još jedna cisterna vode. Potom se svi prihvaćamo posla, a nakon učinjenog počastimo se na način da Pjero nikada ne pije tri sata i ne zanovijeta razgovorom već podijeli npr. jednu bocu pive s nama ostalima. I ne buni se ako je piva topla jer zna da još nismo stigli osposobiti hladnjak. Ostaje u razgovoru taman toliko koliko je potrebno za zaokruženje posla. Osim toga, on je „stalno u gužvi“.

Uz razgovor Pjero obavezno napomene gazdarici da će joj donijeti kanticu prave domaće zdrave svinjske masti, naravno besplatno. I uvijek ispuni obećanje, a svi se šalimo na način da „neke stvari treba i podmazati, a svinjska mast je najzdravija, bez konzervansa i soli“. Pjero će po povoljnoj cijeni donijeti i bocu maslinova ulja. On ne nudi, ali zna da će gazdarica trebati tu bocu kako bi pržila ribice, ali i mazala lice radi sprječavanja bora od mora i sunca jer cijeli je bogovetni dan na onoj hridi s knjigom ili pogledom uronjenim prema horizontu.

Pjero usput obilazi sve stanovnike ovoga kraja, svoje stalne klijente naročito u jeku sezone. Zna on biti poput vilenjaka na svome motoru, privlačan i nenametljiv. Može li čovjek slaboga obrazovanja biti karizmatičan? Ovo je primjer da može. Pjero daje do znanja da je tu, uvijek spreman pomoći i ne samo vezano za vodu – a nebrojeno je puta bio prvi sa svojom cisternom u slučaju požara – Pjero je spreman pomoći vezano i za neke druge stvari. Ne samo što je šlepao auto mome kolegi s posla koji je nenaviknut na ove gudure i sa ženom zanovijetalom dao gas baš na mjestu gdje je velik kamen, nego idemo vidjeti što još, a ovo što pišem živa je istina!

Neću opisivati kako je spreman ženama koje imaju „slabije“ muškarce navoziti zemlju za vrt, iskopati što treba, dovesti neki materijal nego ću opisati jednu, dvije situacije kojih se volim prisjetiti tim više što su sve dobro završile u ovom bespuću.

Zgodilo se da sam doputovala bez supruga odnosno on je još radio i morao je biti na poslu, ali ja ću već nekako sa svojim psima, ali uz uvijek prisutnu sigurnost uz raspoloživog Pjera biti sama desetak dana. U jedno povečerje začujem zvuk Pjerova motora. Pratio ga je i njegov pas. A kako smo jednom prilikom nesmotreno dragali njegova psa u kući i davali mu keksiće našega staroga psa Rikija, tako je Riki to zapamtio i nikada nismo mogli uspostaviti njihovu prijateljsku pasju suradnju. Kada je Riki čuo da je netko na vratima, a ja otvorila vrata, Pjerov pas ušao je nonšalantno u kuću sa svojim ponosnim repom poput perjanice. Tada je nastala borba pasa. Pjero se uhvatio zajedno s njima ukoštac. Uhvatio svoga psa za rep i zavrtio ga iz kuće na put (pas je doista letio zrakom), a ja sam uzela veliku posudu vode i polila sve njih zajedno, i Pjera i njegova psa i moga Rikija nakon čega je nastao tajac. A Pjero me došao posjetiti, lijep i uredan jer je znao da sam sama i da pita treba li štogod. I začudo, nije imao govornu manu, bio je uljudan, topao i moram reći da sam se kao „usamljeno žensko biće“ našla u čudu da mi odgovara prisutnost ovoga čovjeka-prijatelja i nisam željela razmišljati o nekim natuknicama koje su zli i ljubomorni muški jezici širili po selu. Nakon kupanja u dnevnoj sobi, sjeli smo na terasu i smijali se dugo, dugo ovoj sceni borbe i polijevanja. Ne sjećam se kada sam se toliko u životu nasmijala. I nikada nismo uspjeli pomiriti naše pse.

Druga je situacija bila više stresna i nije baš tema o kojoj se priča, ali se događaju takve situacije. Moja kćerka dobila neku volju da se osamostali prije reda i da pobjegne od kuće, da se skrije negdje sa svojim društvom i tako dangubi u toj samostalnosti. Mi roditelji se prepali, pogotovo što smo dobivali neke čudne SMS poruke koje nam se u toj brizi nisu činile da bi bile od naše kćerke jer nikada ona nije tako umilno i utješno s nama razgovarala: „Ništa se, dragi mama i tata, nemojte bojati! Sa mnom je sve u redu. Meni je dobro, itd.“. Pa onda danima tajac. Odemo na policiju i našu kćerku stave na popis nestalih osoba. Razmišljali smo gdje bi je tražili, a znali smo da društvo s kojim se u zadnje vrijeme družila nije za nju, da je vrlo opasno. Pomislili smo da nije možda s društvom otišla na more, u našu kuću. Nazovemo Pjera i čovjek isti tren ode provjeriti ima li tamo nekoga. Javlja da nema. A u brizi i muci, kad se kćerka pojavila nakon dužeg izbivanja, zaboravimo Pjeru dati povratnu informaciju. Ali Pjero zove i pita.

Priča o Pjeru može nas poučiti da biti dobar trgovac ne znači završavati neke ekonomske fakultete, seminare i čitanje mnoštva knjiga o prodajnim vještinama. Dobar trgovac je način življenja, odnosa prema drugima, njegovanje kontakata, istinska briga, uvijek dati više, i što je najvažnije – raspoloživost u svakom trenutku. I kada nam je mobitel isključen, a bavimo se nekom vrstom prodaje – znajmo, a to se odnosi prvenstveno na mene! – nikada od nas neće biti pravoga trgovca. Pravi trgovac uvijek se javlja, ne nudi na sav glas niti prisiljava, ali pokatkad nazove!

Pravi trgovac prvo nađe svoje ciljno tržište, održava kontakt, daje više nego što se očekuje (bonusi, briga, pitanja), uvijek je na raspolaganju, a ako potapša nečiju ženu koja se ne buni niti se buni njezin muž, mislim da ne može nikome učiniti štetu. Naprotiv! Daje radost, smijeh, šalu i stvara tople međuljudske odnose. Naravno, ako smo uistinu ljudi!