SVI DOBIVAMO PORUKE DUŠE

Moja me duša noćas povela sa sobom na lutanje. Ipak to nije bilo lutanje nego konkretno mjesto u bliskoj dimenziji, ne odviše daleko.

Povela me u školu kao novog učitelja. Ženska osoba, učitelj koji već duže vrijeme radi u toj školi, dovela me pred učionicu i otvorila bijela vrata rekavši: „Ovo je tvoj razred.“

Tridesetoro djece uzrasta osam do deset godina sjedilo je na svojim mjestima, ne odviše mirno nego onako kako je uobičajeno u školama. Njihova je energija bila nevina, čista, radoznala i poput prazne ploče, bez preduvjerenja, bez štete koju su mogli osjetiti odrastajući u svijetu odraslih. Očekivali su od mene, svoga učitelja, prvu lekciju jer netko im je rekao da će im doći novi učitelj. Osoba koja me uvela u razred očekivala je da ću s prvom lekcijom krenuti onako kako to nalaže protokol i školski plan, učiti djecu pisanju i računanju, ja ću govoriti, a oni će slušati i ispunjavati testove.

Moj je pristup već prvih trenutaka kada sam ostala nasamo sa svojim učenicima krenuo drugim smjerom, smjerom za koji sam smatrala da je ispravan iako se protivi pravilima. Preda mnom je ne mala grupa, cjelina, ali sam znala da moram pristupiti svakome članu zasebno i na neki način spasiti mu život, ne doslovno, nego u cilju da mu otvorim shvaćanje da može odabrati raditi ono što voli i u čemu će biti sretan, neovisno o novcu.

Počela sam prozivati jednoga po jednoga, svakome ostavljajući dovoljno vremena i pažnje. Tražila sam da ustane i predstavi se. Znala sam da im je to novo i najteži korak. Rekla sam mu zašto je to važno, kao i sve ono što ću postepeno tražiti od njih i voditi ih. Željela sam primijeniti pristup podučavanja – školovanja da bude drugačiji nego što su mene učili: često sam morala nešto učiti, uglavnom sve – gdje nisam vidjela neke svrhe niti pokazivala napredak svoje inteligencije i shvaćanja onoga što me okružuje. Često su mi govorili da sam glupa, čak i odrasli. Moje je nesnalaženje u prostoru, vremenu i u odnosu s drugom djecom tada bilo totalno i negativno se odražavalo na moje samopouzdanje i razvoj. Nisam imala osobu koja bi me vodila prema osposobljavanju za život, izuzev nešto od majke koja je pak bila dominantna i zaštitnički raspoložena, a najčešće dugo, dugo odsutna. Mojoj se dječjoj duši njezino 10-satno radno vrijeme činilo beskrajno dugim.

Stoga sam željela da ovaj moj razred ne doživi takvo što – promašen život u radu koji ne donosi zadovoljstvo, ni novac, ni dobre međuljudske odnose.

Kada sam primijetila da učenik nije bio spreman ustati i govoriti, nisam ga forsirala već blago rekla da je sve u redu i da ćemo zajedno pronaći način da se izrazi, način koji je njemu primjeren.

„Osnovno je da svladate strah od javnoga istupanja“, rekla sam svima u razredu, „I da naučite prenijeti poruku drugima ili predstaviti sebe i svoju ideju.“ Željela sam objasniti djeci u razredu zašto radimo ono što radimo, koja je svrha i cilj.

Potom je istupila djevojčica od devet godina imenom Sanda. Upitala sam je ponovno kako se zove jer nisam dobro čula.

„Sanda“, ponovi ona, a ja zapisah u svoju stenografsku bilježnicu za zabilješke. Primijetila sam da mi je bilježnica već prepuna zabilješki odprije kojima je protekao rok i već su teško čitljive i razumljive, a prošao im je time i smisao pa pomislih: „Otvorit ću novu bilježnicu.“

Upitala sam Sandu što bi ona u životu najradije željela raditi. „Želim biti prevoditelj“, ona odgovori. Potom doda strasno: „Najbolji prevoditelj kojega je ikada svijet vidio.“

Nisam se iznenadila želji ove djevojčice smeđe duge kose sa šiškama na čelu. Niti zamjerila što želi biti najbolja. U ovom sam snu znala da želja biti najbolji u onome što radimo nije samodopadljiva želja, želja nadmoći nad drugima. U ovom je snu to značilo: biti najbolji u odnosu na sebe i svoje skrivene moći.

Upitala sam Sandu za detalje, uči li već koji strani jezik, da li romanski ili germanski. I dok smo razmatrale koji jezici spadaju u germanske, a koji u romanske, shvatila sam da je vrijeme poodmaklo. Pogledala sam na svoj ručni sat (u stvarnosti ga nemam) i začudila se kako je vrijeme upravljalo, a ne ja kao nastavnik koji treba znati koliko školski sat traje i što u njemu moram stići obraditi.

Iz ovog podučavanja i razmatranja koji su germanski a koji romanski jezici gdje sam zajedno sa Sandom bila nadomak definiciji, dopro je do mene glas moga supruga Vlatka. Ovoga jutra nisam čula klepetanje žličice po džezvici za kavu kao obično, bila sam preduboko u dimenziji pa mi promaklo. Njegov glas me zvao: „Uzmi kameru, Sunce se pojavilo!“

Crvena svjetlost izlazećeg Sunca prelijevala se preko morskog zaljeva i obasjavala ovo listopadno jutro. Uz kavu, na javi, moja je duša vrlo aktivno nastavila kreirati viziju, toliko jasnu, blisku i čini se jednostavno izvedivu:

Hoću li ikada biti uspješan učitelj i pomoći drugima, pustila sam Svemiru. Je li možda moja knjiga, sadašnja ili buduće, tko zna, način podučavanja i pomoći? Ali moja će se sadašnja knjiga, a tu podrazumijevam oba dijela moje priče, prevesti i prodavati za $1 na Kindle i Amazonu. Zamijetit će je američki producenti. Odabrat ću najboljega. U ovom trenutku sigurna sam da ulogu moje majke treba ispričati glumica kapaciteta Meryl Streep. Ulogu moga bivšeg supruga agenta glumac čije ime nisam zapamtila, ali je igrao ulogu u filmu gdje je on, kao brižan učitelj, optužen za pedofiliju jer se njegova djevojčica, učenica, zaljubila u njega i optužila ga za zločin koji nije učinio.

Vidim se na premijeri u sredini dvorane prepune crvenih tapeciranih sjedala. Nije bitno kako ću tamo doputovati, tko će namiriti troškove, jednostavno to je sporedno i izvedivo poput usputnog ručka na proputovanju.

Na sredini sam, pa kao što inače biva na probnim premijerama, dvorana nije pretrpana, samo odabrani, pozvani. Jer se od mene očekuje davanje zelenog svjetla za brojnu ekipu koja je unazad godine dana radila na projektu.

Gledam u platno i suze mi teku. Suze sreće, olakšanja, opraštanja, uspjeha i smislenosti svega što sam radila manje ili više dobro. Smislenosti svega što sam se trudila koliko god je izgledalo uzaludno.

Više o knjizi

Iskreno, Rajna Banovac