KADA PRIHVATITE OVE ČINJENICE…

Cilj pa čak i svrha nas kao ljudskih bića jeste postići duševni mir. Samo u takvom stanju možemo dostizati najviše nivoe kreativnosti. To ne znači da naš život nema problema.

Svi imamo određenu dozu patnje s kojom se teže ili lakše nosimo ovisno o tome koliko promišljamo o svome životu i njegovom smislu. Patnja se povećava kako zalazimo u zrelije godine i kada se, u većini slučajeva uz manje svakodnevnih obaveza (posao, obitelj) počinjemo osvrtati na svoj život. Blago onima koji to ne čine iz bilo kojeg razloga, bilo da je to odgovarajući nivo duhovnog razvoja koji pojedinci i dalje razvijaju, bilo da je to odsustvo svijesti o duhovnosti našeg postojanja. Jer mi smo prvenstveno duhovna bića, a tijelo je fizičko mjesto gdje boravi naša duša. Mi smo duša, Ono što jesmo, zraka ukupne jedinstvene Svijesti koju možemo nazvati Bog ili Kreacija koja se izražava kroz mnoštvo oblika. 

Komotno je prebacivati odgovornost zbog patnje u našem životu na druge, bilo da su to ljudi nama najbliži, bilo da su to političari i država. Problem nastaje onda kada sebe optužujemo za ono što smo činili. Kažem „činili“ – radi se o radnjama ili propuštanjem radnji u prošlosti.

I meni idu na živce razni učitelji i zagovornici pozitivnog razmišljanja koji se često bave, a vjerojatno i ja spadam s vremena na vrijeme među njih, onim površnim znanjem o psihologiji ljudskog roda. Misli pozitivno i bit će sve u redu. To naprosto ne funkcionira.

U nastavku govorit ćemo o nekim činjenicama na kojima trebamo raditi u smislu prihvaćanja i ako to ustrajno uvježbavamo, bit će manji nivo naše patnje. Naglasimo posebno da mi sami sebi radimo najviše patnje, bilo samo mislima, a da ne kažem koliko patnje uzrokujemo našem tijelu kao hramu naše duše kroz nebrigu o tijelu. Mi smo sebi najveći neprijatelji i potrebno je jačati svoj duh kroz svakodnevnu samodisciplinu, a ne jednom tjedno ili mjesečno, ili onda kada padnemo u veliki „bed“.

To nije lagan posao niti će svaki dan proći bezbolno i uspješno. U tijeku dana sigurno već prepoznajete kritične točke i okidače koji vas vuku u tamnu energiju s kojom se osjećate umorno i tjeskobno ili reagirate ljutnjom i agresijom.

Svi smo traumatizirani

U našim životima dogodile su se određene situacije koje su obilježile naš život i zarezale se duboko u podsvijest pa kroz okidače prokuljaju s vremena na vrijeme. Ako se time ne pozabavimo, naše reakcije kao naučeno ponašanje iz podsvijesti bit će sve jačeg intenziteta zbog čega se nećete ni vi ni objekt ili subjekt vaše neadekvatne reakcije dobro osjećati. Produbljivat ćete jaz u odnosima s okolinom.

Ono što trebamo osvijestiti jeste da smo svi traumatizirani, bilo nekim događajima u užoj okolini, u obitelji, na poslu, ali i kao kolektiv. Svaka generacija prolazi kroz ratna zbivanja koja negativno utječu na psihu i ekonomiju pa makar se taj rat vodi u nekoj drugoj državi.

Vaša trauma, negativno iskustvo koje niste „probavili“ i otpustili nije ništa novo. Svi imamo svoj križ, kako to voli narod nazvati. Ono što trebate prihvatiti jeste taj križ koji morate nositi do kraja života ili će on biti vremenom olakšan i postati svet razvojem situacije na bolje. A već drugačiji, uzvišeniji i mirniji odnos prema to situaciji kojom ne možete vladati pomaže sudionicima te situacije da ne osjećaju vašu negativnu energiju, otpor i pokušaj kontrole.

Vaša priča nije ništa novo, makar vas to ne tješi. Može pomoći da se osvrnete oko sebe i vidite još teže situacije s kojima se ljudi bore. A još više ćete sami sebi pomoći da pomažete ljudima na bilo koji način, koji vama odgovara, koji vas ne stavlja u položaj žrtve, a te ćete ljude, ako odlučite pomoći, naći na svakom koraku, gdje god se osvrnete. Bitno je maknuti fokus sa svoje situacije, naročito one koju ne možete promijeniti i vidjeti kako možete pridonijeti svojom duhovnom energijom na sveukupnost energije u svijetu. Mi svojim mislima, a time i postupcima, pomažemo cijelom svijetu ili odmažemo. Važno je spoznati svoju duhovnu moć, energiju koju imamo i usmjeravati je na povećanje ljubavi i svjetlosti.

Nemamo odgovor na sva pitanja

Kada nam se dogode određene situacije u životu i pitamo se zbog čega se to događa, kada tražimo uzrok, moguće da ga nećemo dokučiti. Koliko god ste dobra osoba, trudite se, mnogim ste ljudima pomogli, ipak se dogodi nešto za što smatrate da ne zaslužujete. Naprosto se neke stvari događaju. Mi svojim uskim razumom, umom, logikom ne možemo dokučiti zbog čega sve to. Nemamo širu sliku. Možemo nagađati da smo mi nositelji darme, karme naših predaka, situacija što pojedinačnih što nacionalnih, nositelji nerazriješenih situacija naših prošlih života i što sve ne – naprosto je uzaludno i bespotrebno mučiti se istraživanjem i propitkivanjem.

Kada se kaže da su to životne lekcije, opet se pitamo čemu ta lekcija i zašto ona mora biti tako okrutna jer mi nismo rođeni s grijehom. Ali ako malo bolje promotrite svoje postupke koji su se događali prije 20, 30 godina i potpuno ste zaboravili na to i odjednom – paf! kao da ste kažnjeni. Možete to i tako nazvati, ili poravnanjem, podmirenjem računa. Ali zašto smo mudri tek sada i kajemo svoje grijehove, sada kada smo ostarjeli, sada kada bi trebali pronaći mir u životu, da proživimo te naše godinice ljepše i jednostavnije, i zašto nismo bili pametniji prije jer sigurno i vi, i ja, svi mi drugačije bi postupali i pazili na svoje ponašanje.

Ono što možemo napraviti da bi se što više približili duševnome miru jeste prihvatiti poravnanje, preuzeti odgovornost za svoje nekadašnje postupke. Važno je nastaviti putem pomirenja s osobama koje su bile dio vašeg života pa čak ako tih osoba više nema ili su one tako daleko i nema skore šanse da se s njima nađete i uspostavite bolji odnos.

Važno je ne zahtijevati vraćanje situacije u prijašnje stanje jer je to nemoguće. Ono što pomaže jeste oprostiti sebi na neznanju i nesvjesnosti, na okolnostima kojima se nismo znali na odgovarajući način nositi jer smo bili preopterećeni preživljavanjem, ali i naučenim ponašanjem. Naprosto nismo znali tada bolje niti smo bili svjesni toga da trebamo pomoć bilo duhovnu bilo od institucija koje se bave tim područjem.

Oprostiti sebi nije lako kao što je lako oprostiti drugima. To je dugotrajni proces, a možete ga prakticirati na način da što češće šaljete ljubav ili misli podrške osobi koju ste povrijedili iako ta osoba s vama ne komunicira. Ali ova iscjeljujuća energija koju imate u sebi, bili toga svjesni ili ne, počet će dobro utjecati na drugu stranu. Dogodit će se obrat koji će pomoći da se lanac koji steže oba srca otopi kao plastika na vatri.

Ukoliko se radi o osobama koje vam nisu važne u životu, a učinile su vam nažao, možete razmišljati na način da su i te osobe imale neku ulogu u vašem životu, da su vam dale šansu naučiti kako se ne treba ponašati, a moguće i one promišljaju o svome životu, moguće da vas se ne sjećaju, ali sigurno je bilo sličnih ljudi poput vas koje su povrijedile. Otpustite te osobe na način da im poželite daljnji duhovni razvoj na putu dostizanja duševnog mira. I prisjetite se da ne morate znati zbog čega se sve to događalo, ne mučite se otkrivanjem smisla i uzroka već se okrenite vašem daljnjem životu koji vam nosi obilje situacija u kojima možete sada postupati mudrije i duhovnije.

Živimo u svijetu dualnosti

Dualnost, suprotnost, oprečnost. Poput štapa s dvije drške. Naprosto prihvatite da ne može biti sve lijepo, ugodno, dobro, nadahnuto, impresivno, zaljubljeno, kreativno već da postoji i ono manje lijepo, manje ugodno, zlo, zatucano, nekreativno, omrznuto i smrznuto.

Naprosto je tako. Imajte na umu znak yin i yang, nacrtajte si negdje, nalijepite sliku na vidljivo mjesto i prihvatite da je život takav. Možete si pomoći na način da osvješćujete koliko dobroga imate sada, koliko ste imali i koliko ćete tek imati. Ipak, u našim životima više je toga dobroga nego što smo svjesni. Loše situacije događaju se s vremena na vrijeme. U dobra vremena jačamo svoj duh zahvaljivanjem, radom na sebi kako bismo u loša vremena bili snažniji i lakše prošli kroz situacije. A kada dođe loše vrijeme, ne pružajmo otpor u smislu da se borimo, mrzimo, preispitujemo, okrivljujemo već prihvatimo situaciju kako bismo trezvenije i oslobađanjem kreativne energije i ljubavi najbolje prošli kroz tu situaciju. Time pomažemo i sebi i svim sudionicima te situacije.

Do daljnjeg, uvijek će biti rata i sukoba

Kako stvari stoje, uvijek će biti rata. Čovječanstvo još nije deseglo točku razvoja koja znači pravednost i mir, suradnja i pomaganje. Sve dok kao pojedinci gledamo kako da se zaštitimo, kako da pružimo otpor, zlu vratimo istom mjerom, kako da samo dobivamo bez angažiranja, kako da se otvorimo i pomognemo ovom svijetu, da damo nešto dobro iz sebe, od sebe, od tog viška kojega imamo – tada svijetu neće biti bolje pa tako ni nama kao pojedincima.

Kada bi zamislili povijest Zemlje kao crtu od godinu dana podijeljenu mjesecima, čovjek je stvoren tek nešto oko 25.12. ili čak kasnije pa možemo usporediti da je čovjek poput djeteta od dvije ili tri godine gdje se igra u pješčaniku gradnje i rušenja kuli od pijeska. Čovječanstvo je vrlo mlado, nedozrelo i možda i vi možete povjerovati, kao i ja, da ipak netko bdije nad nama, neka druga civilizacija koja s vremena na vrijeme intervenira za naše održanje, bilo da nam pošalje duhovne učitelje, znanstvenike ili nevidljive entitete koji se implementiraju i uspostavljaju mir. A moguće da se i bore protiv zlih sila i čak „daju svoj život“ za nas.

Čovjek je vrlo kompleksno biće

Pa i nije nam baš lako! Imamo tijelo koje je vrlo zagonetno, krhko, ali i moćno istovremeno. Imamo um, svijest, podsvijest, više ja, ego, super-ego, ambicije, kreativnost, nezainteresiranost, lijenost – ma čega sve tu nema. Pa psiha, pa duša, pa energija koja nas diše, pa to što moramo stalno nešto učiti, proživljavati, očuvati život – sve je to teško apsorbirati, a život nije dovoljno dug da bismo sve to stigli.

Ne možete sve znati. Kada krenete putem osvješćivanja ne radi toga da budete neki mistik nego naprosto da si pomognete u svakodnevnom životu, da znate prepoznati teror pojedinih misli, navika i postupanja, tada budite nježni prema sebi. Nemojte si prigovarati da ste neznalica, nesposobni ili loša osoba. Svi smo mi toliko složeni. Makar postoje obrasci u koje se tipovi ljudi svrstavaju, ipak smo svi mi na svom zasebnom putu makar ćemo na tom životnom putovanju susresti mnoge s kojima ćemo uspostaviti kontakt.

Važno je znati da nema ništa preko noći. Svako napredovanje traži iskorak, pa onda sljedeći korak, pa sljedeći korak. Budite strpljivi prema sebi. Prihvatite sebe sa svim vrlinama koje prepoznajete u sebi kao i manama, padovima i neuspjesima, jer to je normalno. To je sastojak svih nas. Jesmo li savršeni? Pa i nismo. Pa što! Ali radimo u danom vremenu najbolje što znamo i možemo.

Ne tražite od sebe nemoguće i drastične promjene koje vam čak mogu ugroziti egzistenciju. Možda nešto što želite nije za vas. Ono što pomaže jeste povjerenje da će vam život dati ono što vam treba i nije potrebno da toliko brinete za budućnost. Jest, dobro je imati policu osiguranja, mirovinu, vrijednost u nekretnini, neko autorsko djelo, ali u biti imat ćemo svi onoliko koliko nam treba. To „trebanje“ nije uvijek identično i vašem htijenju i željama. Prisjetite se da ste dobili uvijek ono što vam treba iz neočekivanih izvora, upravo u vrijeme kada vam je zatrebalo. Da nije bilo tako, sada ne biste bili ovdje. Povjerenje u život na ovaj način dobar je put za dostizanje duševnoga mira odbacujući emociju straha od budućnosti.

Zemlja je živo biće i zove se Gea

Čovjek želi ovladati prirodom, ukrotiti je, da mu služi, da bude neiscrpan izvor. Koliko god Zemlju bušio, prepravljao, pustošio, iscrpljivao, preslagivao – Zemlja daje obilno poput majke dojilje. Dojilje daju mlijeko sve dok se potiče sisanje. Kada majka kaže: – E sad je dosta!, tada se dijete odvaja od sise. Tako će biti, ako je potrebno, i u odnosu nas sa Zemljom.

Potresi, poplave i suše, dizanje mora koje je plavilo civilizacije i spuštanje koje je otkrivalo ruševine, uvijek je postojalo. Civilizacije su nestajale iz razloga što nisu pratile prirodni ritam majke Zemlje i onda kada su vođe država postali toliko pohlepni da su počeli tražiti daljnje teritorije ili ih otimati da bi zadovoljili svoju pohlepu. Zemlja je intervenirala uništavajući nepodobno kao što to radi i naš imunitet. I Zemlja ima svoj imunitet. Pa kada nam se sljedeći put zatrese tlo pod nogama i pokrene ljude da grade nove kuće, kada rijeka nabuja od pretjeranih kiša i potakne ljude na izgradnju nasipa, ili presuši naša oranica i potakne nas da uvedemo pametan sustav navodnjavanja – radi se o zaštiti koju Zemlja provodi nad sobom, ali i bićima koja dobivaju šansu.

Kada shvatimo da ima nešto jače od nas na što ne možemo utjecati, tada lakše prihvaćamo prirodne okolnosti u kojima živimo. Zemlja mnogo daje, ali kada prevršimo mjeru, ona će znati kako postupiti dalje. Pa ne moramo mi kao čovječanstvo vječno postojati! Jesmo li to zaslužili? Jesmo li zaslužili ovaj planet? Pa i naša kuća, naš dom ako ne održavamo, vremenom će se raspasti. To je prirodno, a ne nepravedno.

Uvijek ćemo imati neki problem/izazov

Ne možemo ojačati bez problema. Netko da mu bude lakše naziva problem izazovom. Problem je problem. Mi smo tu da rješavamo probleme pa makar ih sami stvorili. Ljudska vrsta vrlo je kompleksna, neobrazovana, nesvjesna, uspavana tek na početku putovanja duhovnosti i osvješćenja duhovnih moći koje ima – makar su postojale civilizacije moćnije u tom pogledu, ali se možemo pitati zašto su onda nestale! Opet dolazimo do pitanja na koje nemamo odgovor niti je potrebno da se mnogo bavimo prošlošću. Idemo vidjeti što možemo od ovog trenutka napraviti bolje i kreativnije odnosno svjesnije.

Problemi se rješavaju postupno kao što su i nastali postupno. Problem je započeo možda u dalekoj prošlosti ne samo vašega života nego i života predaka ili društva. Ratovi koji su započeli prije nekoliko stoljeća, ukoliko nisu duhovno razriješeni između obiju strana gdje nijedna strana nije u pravu već je odgovorna za situaciju kao i napadač, sve dok se ne napravi pomirenje s obje strane, klica razdora putovat će s generacije na generaciju i izazivati sukobe, bilo kroz hladnu netrpeljivost i nesuradnju, bilo kroz otvoreni rušilački sukob.

Kako mi možemo utjecati na manje sukoba? Pa stvaranjem ozračja mira, prihvaćanja i razumijevanja u ovom malom prostoru u kojem se krećemo kao što je naš dom, naše radno mjesto ili kvart u kojemu živimo. Nije potrebno ići šire, dizati revolucije, prijaviti se za pomoć nekoj od zaraćenih strana negdje u svijetu. Strah od rata možemo umanjiti ili transformirati u situaciju duševnog mira na način da radimo na svome unutrašnjem miru, pomirenjem u nama samima sa sobom samima. Na taj način naša vibracija više nije napetost, ili barem ne u većem dijelu dana već mirnoća, ljekovitost za sve one koji se nađu u našoj blizini ili s njima komuniciramo putem pisama ili interneta. Energija je vrlo moćna i ona pronalazi razne načine kako da protječe, a na nama jeste da joj pomognemo da ona vibrira u svojoj najboljoj frekvenciji, a ne da je zatiremo i guramo u tamu gdje će se ona poput ranjene životinje izvijati.

Dakle, budite rješavač problema! Sagledajte problem iz više perspektiva. Je li problem doista problem kao posljedica loših poteza u prošlosti ili je samo putokaz kojim putem trebate ići i kada krenete tim putem, problem se rješava sam od sebe!

Najveći problem možemo biti mi sami sebi, stoga budite vrlo pozorni, usredotočeni i što svjesniji na misli kojima se većim dijelom dana bavite, s čime se budite, s čime objedujete, s čime tonete u san. A netko kaže, na što smo mislili i s kakvom smo vibracijom utonuli u trenutak naše smrti, to će odrediti kuda dalje idemo!

Ne veličajmo problem, ali ne zanemarujmo činjenice koje se pretvaraju u budući problem!

Ono što ne možemo promijeniti, pustimo neka teče smjerom kojim treba ići iako ne znamo trenutno svrhu svega toga niti je to potrebno.

Što prije prihvatiti nepromjenljivo

Dobar je osjećaj kada vladate situacijom i svojim postupcima rješavate ili umanjujete problem. Ali što s onim što ne možemo promijeniti i koje nam stvara patnju, naročito kada smo svjesni da će to trajati dok smo živi.

Osvijestimo što je nepromjenljivo: hendikep, protok života do smrti, roditeljstvo dok ste živi, gubitak koji ne možete spriječiti.

Postoji mnogo inspirativnih slučajeva gdje su ljudi s manjim ili većim hendikepom uspješni i sretni ljudi, čak pomažu drugima dok mnogi zdravi nisu uspješni, nisu sretni i nisu na dobrobit društvu. Na osobi je izbor kako će prihvatiti to što ju je snašlo i kako će to okrenuti u nešto dobro, u neku dobru svrhu.

Ako nam svjesnost o prolaznosti života stvara problem, možemo si pomoći da gradimo vjeru kako je smrt samo prolaz u nešto drugačije. Obično osjećamo tugu jer nećemo biti s našim dragim osobama, ali kada povjerujete u iskustva nakon smrti, tada se možete utješiti da neće biti patnje povezane s ostavljanjem bliskih nam osoba. A ujedno ćete ponovno susresti drage osobe koje su umrle, kao i one osobe s kojima imate nerazriješene odnose. Netko je rekao da su tamo knjižnice koje čekaju na nas, tamo gdje ćete imati mnogo vremena, a to je vrlo poticajno ako volite učiti, a u sadašnjem životu ne stignete.

Roditeljstvo je najzahtjevniji zadatak naročito za majke koje su konstruirane na način da osjećaju najveću odgovornost za dobrobit svoga djeteta. Ta je povezanost za cijeli život odnosno roditelj će uvijek razmišljati i brinuti se za svoje dijete. Treba znati da ova zabrinutost može roditelju donijeti mnogo patnje kao i sjećanje na vrijeme roditeljstva kada nismo postupali kako treba ili nismo imali vremena da se posvetimo svojoj djeci na odgovarajući način. Javlja se osjećaj krivnje koliko god je roditelj bio uspješan i uvijek nađe nešto na čemu si zamjera. Put kojim dijete treba ići nije pravocrtan jer svako biće mora proći svoje pogreške. Savjeti ne pomažu, a često je velika razlika među generacijama u načinu života i razmišljanju jer se svijet ubrzano mijenja. Onako kako su živjeli naši roditelji u datom vremenu, danas više ne funkcionira. Ali uvijek ostaju temeljne vrijednosti koje su važne da usadimo našoj djeci bilo kao roditelj ili neki drugi autoritet.

Kada ne ispadne kako smo očekivali, tada se okrivljujemo, prigovaramo. Obično bake i djedovi kroz unuke iscjeljuju samopredbacivanje zbog neprimjerenoga ili propuštenoga u odgoju svoje djece. Možete si smanjiti predbacivanje kroz svjesnost da se o roditeljstvu nigdje ne uči. Ni vaši roditelji nisu tada bili savršeni i nesvjesno su u vas ugradili svoj model obiteljskih odnosa.

Ako ste osoba koja razmišlja o roditeljstvu, koliko god je moguće pridružite se radionicama za roditelje, čitajte knjige o psihologiji, duhovnosti i prije svega, radite na sebi da budete svjesnija, a time i smirenija osoba koja će smirenost prenijeti i na svoje potomstvo. Jer dijete se ponaša prema vibracijama i energiji koja vlada u vama i u samom domu.

Mnogo se djece okrene od svojih roditelja. Ne zamjerajte im, ne tugujte zbog toga. Ona su i dalje vaša djeca koju volite. Ako ste vi spremni promijeniti se i biti svjesniji i bolji u iskazivanju ljubavi, a vaša djeca nisu spremna za to – to nije vaš problem. Bitno je da ih vi volite, ali na nekom nesvjesnom nivou, kolektivnom i kozmičkom nivou – vaša ljubav i pomirenje dotaknut će i vaše dijete. Možda vam se neće obratiti, nazvati vas ili pisati, ali bit će iscijeljeno i bolje odgovarati na život, partnerstvo i svoje roditeljske izazove.

A kada ste u razgovoru sa svojim članovima obitelji, kažite: – Možda mi zamjerate, ne volite me, ali ja vas volim bez obzira na sve!

Kada se radi o gubitku voljene osobe, kaže se da je potrebno barem dvije godine da se zacijeli bol koja je traumatična i stresna. Bol prelazi potom u tihu tugu i pomirenje kako bi ožalošćena osoba mogla dalje živjeti. To je prirodni proces ugrađen u ljudsku vrstu. Ukoliko bol ne prolazi, tada je potrebno potražiti duhovnog učitelja i psihološku pomoć.

Nećete postići sve što želite

Izvor patnje mogu biti neostvarive želje. Ukoliko vam kažu, a moguće i mene možete nekad kao trenera za dostizanje snova čuti – da možete postići što god zamislite, ipak postoji granica u tome. Ne, nećete postići sve što želite već samo vaš san za kojega nema mjerilo veliko ili malo. San se oblikuje i postiže posebnom tehnologijom razmišljanja i on je uvijek ostvariv ukoliko ispuni određene predispozicije.

Želja da budemo ponovno mladi, želja da vratimo prošlost u sadašnjost, nekadašnje odnose da budu isti ili da krenemo ponovno od one točke iz prošlosti, želja da vječno živimo ovdje ili da budemo vrhunski glazbenici ili bilo što drugo u „starijim“ godinama, naprosto nije moguće.

Ono što je moguće postići jeste da budemo samo ono što mi već jesmo i tome se približiti. To je onda ostvarivo. Sve dok radimo nešto što nije usklađeno s nama, dok preživljavamo u nekim poslovima koje ne volimo, sve dok ništa ne kreiramo, dok jedva čekamo da prođe dan – tada smo odvojeni od svoje suštine, od onoga za što smo stvoreni, zbog čega smo došli ovdje. Naš cilj treba biti približiti se onome što volimo biti i raditi pa makar to postizali jedva jedan sat u danu. Tada ćete makar taj jedan sat biti izvan patnje koju doživljavate ostala 23 sata. Povećavajte vrijeme boravka u vašem svetom vremenu i moguće da ćete postići više od pola dana u stvaralaštvu i približiti se duševnom miru.

Teška energija zemaljskoga

Zemaljska dimenzija po svojoj kozmičkoj strukturi spada u teške energije. U povijesti ove galaksije koja se naziva Mliječna staza, život Zemlje došao je u fazu „kalijuge“, a to znači vrijeme mraka. Mrak se očituje u nedostatku kreativne svjetlosne energije. Mrak onemogućuje jasno razaznavanje stvari i pojava. U mraku su niske energije, nema punine života. Kada nema života, tada nema ni kreativnosti. Ljubav je kreativna energija, a ako je neosvijetljena, tada vene poput cvijeta.

Približiti se duševnom miru možete prihvaćanjem ovog stajališta da je vrijeme naprosto takvo. Ne očekujte savršeni svijet nego i daljnje nestabilnosti, ratove i izazove svakojake vrste. Pomoći si možete jačanjem svojih duhovnih sposobnosti, a ja volim prihvatiti stav „da je mala doza rezignacije potrebna“ kako bismo se manje opirali i patili. Prihvatiti to što ne možemo promijeniti, što nam prijeti, čega se plašimo, i živjeti dan po dan najbolje što možemo kroz samodisciplinu, zapošljavanje korisnim stvarima, vježbanjem mentalnoga, vježbanjem duhovnosti kroz jednostavne i ugodne tehnike kao što su meditacija, a to znači smirenje u prirodi, u adekvatnoj glazbi, u tihovanju, u povremenim danima posta.

Možete si pomoći izgradnjom stava: – Sve je ovo igra! Bit ću promatrač i pratiti razvoj situacije, jer biti ovdje i u ovom vremenu jedinstveno je iskustvo! A zbog nekog razloga sam upravo ovdje i u ovom vremenu!

Nema ništa besplatno

Mi bi rado samo primali i primali. Više ljubavi, više novca, više poštovanja, više zdravlja. A ne pitamo se što bi mi mogli dati jer imamo mnogo toga viška. Taj višak nismo osvijestili i smatramo da ćemo osiromašiti ako nekome damo nešto i od toga malo što imamo.

Važno je spoznati da imamo upravo onoliko koliko nam treba i da će nam doći upravo ono što nam treba za neku zamisao ili potrebu.

Ukoliko ste nekoga za nešto zakinuli, to ćete brzo ili nakon nekog vremena osjetiti u svome životu. Ostali ste dužni. Ali ne dužni na način da se trebate odmah „odužiti“ nekome tko vam daje poklon. Prihvatite poklone jer ljudi vole davati. Na taj način manje osjećaju svoju oskudicu ili jednostavno smatraju da imaju dovoljno dati i drugima. Ti ljudi ne oskudijevaju, bilo da svjesno rade na ovom kozmičkom načelu ili nesvjesno. Nikad nećete oskudijevati u nečemu što dajete. Ako se radi o novcu, uvijek imate višak za ono što možete odvojiti za neki svoj budući projekt ili naprosto da pomognete drugome. To ne znači da ćete se razbacivati novcem i neodgovorno postupati prema zarađenom ili dobivenom novcu koji vam može doći kroz nasljedstvo ili neki drugi način, koji niste vi konkretno svojim radom zaradili. Ali nešto se posložilo i vi ste dobili taj novac. Ukoliko ga prihvatite s nevjericom, novac ćete nesmotreno potrošiti. Prihvatite sa zahvalnošću.

Uvijek se vodite načelom da date ono za što smatrate da i vama treba, bilo da je to vrijeme, ljubav, novac, zdravlje ili bilo koji drugi životni resurs. Nikad nećete pogriješiti ako dajete nešto od sebe iz ljubavi jer samo na taj način dobit ćete povratnu vrijednost i ispraviti svoja duhovna zaduženja iz prošlosti.

Svatko mora napraviti svoj dio posla

Nitko se nije provukao kroz ovaj život bez nečega što mora napraviti. Svatko ima svoje zaduženje kroz služenje. To ne znači biti slugom nekome i robom. To znači da morate dati dio svoga rada i viška jer to je svrha svih nas ovdje. Potrebno je da pridonosite svijetu.

Čovjek je biće rada. Dobili ste svoje talente, a na vama jeste da ih održavate, njegujete i razvijate. Talenti su vam dani da kroz njih prihodujete za svoj život, ali pridonosite i zajednici. Ukoliko su vam rekli da su vam ti talenti „niš koristi“ jer od toga se ne zarađuje, sigurno sada radite neki posao, možda čak uspješno, zadovoljavajuće u prihodima, koji ne uključuje vaš primarni talent. Ali talent je protraćen, a moguće da ga više ne možete oživjeti. Jer sve što se ne koristi, atrofira i nestaje. To je u skladu s kozmičkim Zakonom korištenja. To se odnosi i na novac. Ako novcu pristupimo na način da ga zadržavamo, ne koristimo, prikupljamo bez neke svrhe čemu će poslužiti, taj novac gubi na vrijednosti, a i drugi prihodi počinju izostajati.

Isto se odnosi i za naše tijelo, um, znanja i sposobnosti. Sve što ne koristite, to ćete izgubiti.

Ako vjerujete u sudbinu i da neke stvari ne možete izbjeći, tada ćete biti bliže duševnom miru. Kada se prestanete opirati nekim situacijama, tada ćete se početi bolje odnositi i mišlju i djelom prema tome. Prolazit ćete kroz zadane situacije mudrije, smirenije i s manje otpora i patnje. Bit ćete na neki način zaštićeni i vođeni.

S vremena na vrijeme, život nas daruje neočekivanim poklonima. Pa govorimo o milosti Božjoj! To je ono što ste dobili nezasluženo nekim svojim djelovanjem i ne morate nikome biti dužni. To je milost, dodatni dar, samo ga morate prepoznati, prihvatiti i zahvaliti. To će biti dovoljno.

Udijelite i vi milost nekome. Otpustite dug bilo kroz praštanje, bilo kroz novac. Otvorite vrata svoje kuće potrebitom ili ugostite nekoga tko nema novca da si plati ljetovanje.

Potraga za svrhom i smislom

Možda u ovom životu ni vi ni ja nećemo ostvariti svoju svrhu ili barem nećemo biti svjesni da smo je ostvarili. Svako razdoblje života nosi svoje izazove, a ja volim reći i našu svrhu. Možemo imati više svrha, ali temeljna je svrha: služiti uz ljubav. Što možemo svijetu dati, na koji način.

Mnogo je nas u potrazi za svrhom i smislom života. Ako nam je smisao života radost, primijetili smo da nam stalno izmiče. Ali ona je tu, na dohvat ruke. Radost, sreća, stanje je svijesti. Radosni možemo biti svaki dan bez obzira na neke okolnosti koje nas žaloste. Na nama je da odaberemo što više vremena boraviti s mislima koje nas nadahnjuju. Koristiti riječi koje su dobrog zvuka i značenja. Ne govoriti neću i ne želim već uvijek okrenuti na ono što hoću i što želim.  

Duševni mir možemo pronaći otpuštajući grozničavo traženje sreće i smisla. Nastojati svaki dan učiniti najbolje što možemo. Pomoći si možete na način da odlučite: – Evo, samo danas bit ću u disciplini i stanje tuge obasjati nečim ljekovitim. Evo, sad ću se prisiliti pročitati nekoliko stranica duhovne knjige, ili prošetat ću prirodom i razgovarati s vjetrom u krošnjama, zahvaliti barem na jednoj dobroj stvari koju imam u životu.

Svaki dan ima svoj teret

Mi u svaki dan vučemo teret prošlosti, te već prljave i učmale torbe svega i svačega, kao što godinama držimo nepotrebne predmete u kući ili stanu, pa makar u spremištu ili podrumu, ili tavanu, ili pomoćnom objektu, ili garaži! Mi svaki dan opterećujemo smišljanjem i planiranjem, ambicijama ili strahom od budućnosti.

Oronuli kovčezi naših neugodnih uspomena, tuge, zamjere, sumnje, krivnje i samooptuživanja, kajanja i što sve ne! Zamislimo da ulazimo buđenjem u novi dan kao u novi dom. Taj nas dom prihvaća, nov je i neopterećen suvišnim namještajem, a mi sada želimo svoje smrdljive kovčege unijeti unutra. Unesimo samo spomenar na sve lijepo i dobro što smo proživjeli. Poneku fotografiju koja neće pobuđivati tugu već zahvalnost.

Odlučite barem ovaj dan da nepotreban teret ostavite ispred vrata, ili negdje sa strane da se ne vidi, da ne kvari pročelje vaše „kuće“ i uživajte u novom i čistom okruženju.

To se odnosi i na to kada se doista selite u novu kuću, stan, kao i buđenjem u novi dan. Živite na rate: svaki dan koji ima samo 24 sata nije predug i možete ga podnijeti, zar ne?

Ako još nisi, preuzmi svoj besplatni dopisni poticajni tečaj: KREATIVNIM ZAMIŠLJANJEM DO OSTVARENJA

Mir i Dobro želi ti Rajna Banovac