PRAKTIČNA FILOZOFIJA

KAKO POSTULATE PRIMIJENITI U ŽIVOTU I DA IH OŽIVIMO!

Teme koje istražujem, teme kojima se uvijek vraćam kada dopustim da me vjetrometina života udalji od moga bića; kao i želja da budem svrhovitijom i boljom osobom – možda će kroz moje knjige ili digitalne sadržaje (blog, objave na društvenim mrežama) – biti od koristi i nekome od vas.

Ako se i vi mučite s raznim emocionalnim stanjima, neuspjehom ili sebe neprimjereno istini sagledavate u pogrešnom svjetlu, to može biti uzrokom mnogih problema koje pokušavamo izbjeći ili donekle rješavati.

Možda se i vi svakodnevno suočavate s ljutnjom, svojom i ljudi oko vas (svijet je pun urlatora – s kim si takav si!), ako neprimjereno reagirate a niste tako htjeli, pa se kajete jer ste nekoga povrijedili, a to je najčešće vaš partner, dijete ili roditelj – a time ste nanijeli najveću štetu sebi – moguće da ćete u mom pisanju i radu pronaći mali poticaj i za vaš daljnji rad na sebi. To nije lagan posao. Ne moramo se popravljati na način da budemo neka druga osoba. Bitno je postati danas malo strpljivija osoba nego što smo to bili jučer, pa čak strpljivija sa samima sobom, sa svojim životom.

Možda se suočavate s tugom, tim potmulim osjećajem koji vam ne da biti sretnom osobom. Tuga ima svoje razloge i svrhu kada izgubimo nešto ili nekoga, ali osvijestimo svi zajedno da stanje tuge može biti navika – čak ne znate zbog čega ste konkretno tužni. Zbog svijeta ovakvog kakav jeste, zbog ljudi koji stradavaju, zbog cijelog čovječanstva koje je bolesno? Kažete da ne možete biti sretni dok drugi pate?

Kao dijete, već tada sam osjećala tjeskobu; znam sada da je to bilo zbog nesređene obiteljske situacije. Jednom sam majci rekla „da osjećam tjeskobu“. Zamislite da je dijete koje sam tada bila ja, bilo tako pametno da osvijesti svoje emocionalno stanje. Nisam znala zbog čega sam tjeskobna, niti je moja majka mogla pomoći, osim da se zabrine ili uputi neka ne očajavam, nego da se prihvatim rada, jer rad najbolje liječi – ali ova je tjeskoba bila sve veća, zadržala se do današnjih dana i tijekom života uzrokovala mnoge fizičke tegobe, kao što su bolovi u želucu i ekcem na rukama. Sada se to smirilo jer živim životom primjerenijim mojoj duši.

Ove posljedice moga emocionalnog stanja bile su toliko izražene da su mi otežavale učenje, pa sam na koncu bila slabiji učenik. Posljedica toga jeste da se nisam mogla upisati u školu koju sam željela, ono za što imam talent. Vidite kako emocionalno nerazriješeno stanje, ako ne znamo uzrok toga i ne krenemo u iscjeljivanje – može usmjeriti život u stranputicu. Možemo cijeli niz godina provesti na pogrešnom mjestu, u pogrešnom poslu, s pogrešnim ljudima.

Oduvijek sam voljela propitivati o smislu života, tako da u ovom razdoblju života imam vrijeme, prostor i mogućnosti baviti se ne znanošću, već tzv. praktičnom filozofijom, istraživanjem duhovne sfere čovjeka, što nema veze ni s jednom konkretnom religijom.

Naučila sam da je važno primjenjivati holistički pristup zdravlju ili sveobuhvatnosti nas kao ljudskih bića, koja nismo samo tijela, već imamo i druge važne sastojke: svijest i um, podsvijest, dušu i prisutnost samoga života kao još uvijek neobjašnjive kozmičke sile. Od kuda smo došli, zašto smo ovdje i kuda idemo? To su najvažnija pitanja koja si možemo postaviti, ali malo ljudi ih postavlja, niti je neophodno da pretjerano razmišljamo o tome, jer bi nas to moglo odvesti u neku drugu krajnost.

Kada počnemo tražiti kojim putem dalje, tada se u našem životu događaju sasvim normalne stvari, a to je da će se na našem životnom putovanju pojaviti ljudi i događati neke situacije koje imaju svoj razlog, a te pojave ne moraju biti samo ugodne ili savršene. Stoga, svaki put kada se ljutite na neku osobu o koju se spotičete i za koju smatrate da vam radi smetnje u dostizanju sreće – znajte, da je ta osoba u vašem životu s razlogom.

Vidjet ćete kroz moj rad, da volim podijeliti korisne informacije vezano za um i tjelesno zdravlje, a i duša će onda procvjetati kada se nađe u boljem okolišu – u toj našoj kući koju zovemo tijelo, i uz taj mozak koji stalno nešto govori, kao da je tvornica misli.

Surađujem kao partner s producentskom kućom za online tečajeve Younity vezano za osobni razvoj, kao i s kompanijom na promicanju kvalitetnijeg života i korištenje dodataka prehrani na prirodnoj osnovi, bilo kao prevencija, bilo kao ublažavanje posljedica kroničnih ili akutnih bolesti.

Ove tvrtke imaju sličnu misiju, pa se zato ugodno osjećam s njima. Ne samo to, ove zajednice omogućuju dodatni prihod onima koji žele upotpuniti svoj kućni budžet, ili se potpuno posvetiti stvaranju vlastite financijske slobode jer koncept to omogućuje, nema limita. Ne samo više novca, nego i više znanja, dobro okruženje, održavanje psihofizičke kondicije, osobni razvoj – sve to ide usput, a da i ne primijetimo kako se u takvom okruženju razvijamo kada pogledamo sebe nakon izvjesnog vremena. Mogu vam pomoći da se i vi uključite u ove zajednice i ostvarite svoje potrebe i ciljeve.

Mogu reći s čvrstim uvjerenjem da sam majstorica imaginacije. Gledajući unazad, sve sam ciljeve i važne, bitne želje ostvarila, ali spontano, intuitivno, uz mnogo nestrpljenja. Nije trebalo biti tako nestrpljivo, očajno i s mnogim pogreškama. Kada su mi znanja o moći pretpostavke, koja se zasniva na stanju svijesti: „kao da je već ostvareno“, kada su mi ta znanja postala dostupna, stekla sam i licencu DreamBuilderSuccess coacha, kod mentorice i majstorice osobnog razvoja Snježane Ristić. Baveći se „pravim knjigama, pravim sadržajem“, u svoj život privlačim ljude koji misle donekle slično. Nastojim kroz svoje pisanje i makar nesavršenu komunikaciju, jer sam još uvijek sramežljiva – pomoći onima koji žele ostvariti svoj najbolji mogući život, kojima je već dosta emocionalnog i objektivnog stanja u kojem se nalaze – stalno u nekim nestašicama – da porade i oni na svom najvažnijem projektu koji se zove „moj život“. Jer nikad nije kasno učiniti iskorak prema boljem i većemu, a to ne mora biti preteško ili neki grandiozni veliki cilj. Svima nama je potrebno naučiti kako se dobro osjećati prvenstveno sa samima sobom. Jer mi smo sebi najveći ili neprijatelji ili prijatelji.

Ono o čemu najviše razmišljamo, to postajemo. Te su stvari vrlo opasne i često toga nismo svjesni. Kada razmišljamo sa strahom, u mislima imamo crne scenarije. Baš na taj način privlačimo ono što ne želimo. Zato je važno uvježbati moć imaginacije, upravo onoga što želimo privući u naš život. Kada to postane navika, bit će sve lakše i lakše. Tada ostvarujemo i ono što netko naziva „čudima“. To nisu čuda u pravom smislu riječi, već normalan odgovor božanske prirode ili univerzuma na naše težnje koje očitujemo na pravilan način.

Kada me okolina znala zadirkivati da sam filozof, nisam to rado prihvaćala jer nisam trpjela takva zadirkivanja koja se šale s nečim važnim kao što su pitanja ili teze koje sam iznosila u svakodnevnom životu. Kao da moje riječi nisu bile na pravom mjestu, izrečene među pravim ljudima, ali nisam znala pronaći neko drugo mjesto ili okruženje koje bi razmišljalo kao ja.

Počela sam i sumnjati u svoju filozofiju, jer ako sam filozof, tada bih trebala znati voditi debatu i lijepo izgovarati rečenice. A ja sam bila osoba koja nije znala komunicirati, bila sam vrlo bojažljiva i razvila vrlo rano nisko samopouzdanje. Bila sam stalno u nekom strahu, čak prestravljena time što moram živjeti u ovakvom svijetu i što se od mene očekuje da preživim: da mnogo radim, da se ne bunim, da se ne ističem jer vidiš, ti imaš ograničen domet! A i ružna si. Na ovom svijetu uspijevaju samo ljepotice.

Jesu li mi takve riječi upućivali roditelji? Ma ne! Uvijek sam bila mažena i pažena, štićena od majke i rodbine. Ali škola, to je bila jedna velika noćna mora u kojoj je krenulo s mojom psihom sve naopako. Bilo je mnogo nezainteresiranih učitelja, ali i nekolicina onih koji su u meni održavali onu žeravicu koja se zove: moji talenti.

Ipak, od najranije životne dobi, stalno sam nešto razmišljala. O poretku svijeta, nastanku života, nastanku ljudi – konkretno i mene, malene i zbunjene. Moja mala glava već je tada, a da toga nisam bila svjesna – postavljala velika egzistencijalna pitanja, koja mnogi odrasli ljudi izbjegavaju, bježeći u rad ili neke druge ovisnosti. Nije bilo nikoga da mi odgovori na komplicirana pitanja, npr. tko sam ja, moram li isto što i drugi, koja je moja svrha, trebam li zaslužiti sreću, gdje pronaći ljubav, zašto ne osjećam u sebi ljubav, jer ako je ne osjećam – nisam dobra osoba.

Navika razmišljanja ostala mi je i dan-danas, ali to radim više-manje usmjereno i svrhovito. Svjesna sam da nije dobro pretjerano se zadržavati na nekoj misli koja mi ne čini dobro.

Dodatno sam se educirala i još uvijek učim. Shvatila sam da je moj način istraživanja i alat za spoznaju praktična filozofija. Primijeniti u životu životna načela, a ne samo razglabati o njima.

Shvatila sam da sreću ne možemo pronaći na način da tražimo od drugih ljudi da nas usreće. Koliko god sam pokušavala kroz nove partnerske veze ili još jedno dijete, pa još jedno, ili neki drugi posao, pa još neki drugi – uvijek je ostajala emocionalna praznina. Kad je tako, onda ne možemo ništa dati drugima, ili još gore: dajemo samo svoju tamnu stranu. A uvijek se trebamo pitati: koliko mogu ja tebi dati da ti bude bolje?

Očito da se ovdje, u našem življenju, ne radi samo o preživljavanju. Jer da je tako, ljudi se ne bio ponašali na način kako se ponašaju – ili razaraju, ili skaču u vatru da nekoga spase, a da se uopće ne pitaju zašto. Naprosto je ovaj instinkt u čovjeka usađen, da bude kreator. A to može biti kreator života, ali i onoga suprotnoga. Na svakome od nas jest da izabere na kojoj će strani biti.

Facebook komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *