ICT business MEDIJSKI PROJEKT

…”poduzetništvo se ne uči u školama, iako u nekim školama imate i predmet osnove poduzetništva. Poduzetništvo je osobni stav, htijenje i strast, spremnost na rizik, ali prije svega na rizik. Ma koliko to nekome bila floskula – poduzetništvo je kao i roditeljstvo – posao 24 sata na dan 365 dana u godini. Nikad ne staje i nikad ne prestaje. Uvijek stvaraš nešto novo, trudiš se da bude bolje, prilagođavaš.” … (Dražen Tomić – osnivač ICT business portala)

Ovo je rečenica s portala ICT business na koju sam naišla prateći kolumnistu gospodina Miroslava Mađarića, sada nezavisnog inovacijskog konzultanta, nekadašnjeg i ‘moga’ direktora informatike koji se grozio na ljude koji ne žele učiti i napredovati. Silno sam mu željela reći kako želim učiti, ali trebam podršku ljudi koji će prepoznati u meni potencijal i izvesti me na put znanja i rasta. Miroslav je bio dinamičan i brz, a ja tako spora, prestrašena i bez samopouzdanja. Tražio je dobro osoblje uz sebe pa sam se i ja nažalost tu našla, da budem tajnica – posao koji nisam nikad voljela niti se za njega školovala. Željela sam biti informatičar, programer, projektant, osoba koja će educirati druge ili jednostavno unositi milijun podataka u predivne informacijske sustave koje smo planirali kao tvrtka stvoriti. Ako Miroslav ovo čita možda će se sjetiti jednoga zbunjenoga stvorenja koje mu je ostavilo ceduljicu na radni stol da ne vidi glavna tajnica s molbom da me spasi ovoga posla telefoniranja i stranaka jer ću inače umrijeti. Nije ništa pomoglo osim fijaska kojega sam nenamjerno napravila: slažući direktoru dnevnu satnicu toga dana u jednom trenutku sam mu na sastanak dovela 20-tak stranaka koje su se čudile gužvi pred njegovim vratima. Mnogo važnih sastanaka je toga dana propalo. Svi su mislili da sam to namjerno napravila, čudili se mojoj hrabrosti; možda i Miroslav i ljutio se na svoje podređene kako su mu mogli tako nesposobnu osobu poslati da radi u njegovom uredu. To je bio moj spas i iza toga, sljedećih 20-tak godina nikada nikome nije palo na pamet da me gura u ured tajnice. Štoviše, ostali su samo bolji poslovi – informatički. Tu sam procvjetala i iskazala sve svoje skrivene mogućnosti i želju za znanjem i napredovanjem.

Ono što posebno pamtim jeste i ono što mi nije išlo u korist da pokažem svoje natprosječne daktilografske sposobnosti jer – Miroslav je s dva prsta pisao tolikom brzinom i s tolikom točnošću i talentom, da je sam pisao svoje dopise, izvješća i ostale materijale. Stoga nije ni čudo što su njegove kolumne odlične, stručne i zanimljive. Vjerujem da ću se s njim ponovno susresti u mnogo ljepšim okolnostima, na raznim stručnim konferencijama na koje odlazim, snimam videa i pišem članke. Hoću li mu se sama javiti ako me ne prepozna? Ne znam. Ipak je on moj bivši direktor kojega se plašim i pred kojim sam se osramotila.

Više o ICT business projektu sa zanimljivim temama našega informacijskog doba.

Rajna Banovac