PA GDJE SU NESTALI RADNICI?

Sindrom (u medicini)  je “naziv za skupinu simptoma (i/ili medicinskih znakova) koji se redovno pojavljuju zajedno. Kod sindroma, osnovni uzrok ili uzroci nastanka su djelomično ili potpuno nepoznati.”

Ne pojavljuje se sindrom samo u dijagnosticiranju zdravstvenog stanja. Ova se riječ može primijeniti i na specifične društvene pojave.

Konkretno u našoj malenoj ali lijepoj zemlji Hrvatskoj događale su se, ali još uvijek događaju neobične stvari i različite društvene pojave. Moguće da i neke druge zemlje u tranziciji (što je to zapravo tranzicija?) muku muče s istim problemom.

Problemi hrvatskoga gospodarstva su mnogi, među kojima je visoka stopa nezaposlenosti. Kažu da nema posla, da su poduzeća propala, da start-up, kako se to moderno kaže, tj. poduzetnici koji pokreću svoje poduzetništvo, teško opstaju zbog kompliciranih zakona, poreza, nezahvalnog tržišta, uvoza i koječega drugoga.

Otkako snimam intervjue s ljudima koji se bave poduzetništvom ili nekim vidom djelatnosti koja ih svrstava u proaktivne i žive ljude, sve češće nailazim u neformalnim razgovorima iza kamere na jednu rečenicu: „Nemamo kadra, nemamo radnika!“

– Pa kako to! – čudim se i pomišljam na kolonu mladih nezaposlenih ljudi od 18 – 30 godina, ljudi u najboljim četrdesetima i ljudi u najboljim pedesetima. Pomišljam i na svoju kćerku koja volontira kako bi barem nešto naučila kad već nema zaposlenja za nju odnosno nema adekvatnog zaposlenja jer se traže samo ljudi sa iskustvom. – Pa kako nema ljudi? Pun je Zavod za zapošljavanje onih koji čekaju posao.

Da, to je isto kao i situacija kad trebam neki proizvod pa ne mogu ga baš za inat naći u milijunskome gradu s milijun trgovina, a proizvod je sasvim običan.

Nedostatak radne snage sindrom je u Hrvatskoj. Znači li to da su svi zaposleni? Ma ne. Ako napravimo neku malenu analizu, ljude radno sposobne možemo svrstati u nekoliko kategorija, pa sad vi ponuditelji poslova pokušajte pronaći tu nešto, a i vi mrežni marketari.

Kad već spominjem mrežni marketing i naš trud da potaknemo ljude da se povežemo u zajednicu i pomognemo jedni drugima da zaradimo, nije čudo da ljudi nevoljko razgovaraju o poslu kad im kažemo da treba učiti i truditi se za onu zaradu i da im mi nismo poslodavci koji će im na kraju mjeseca dati plaću nego da smo njihovi pomagači i najbolji poslovni prijatelji. Čim nema sigurne plaće na kraju mjeseca onda utaman spominjati riječi „pomagači“ i „prijatelji“, a riječ „edukacija“ ili “posao”, ne daj bože reći “biznis” naprosto uništi poslovni susret. I pitamo se zašto se ti ljudi javljaju da s nama razgovaraju. Radi kave?

Hajde da vidimo koje su to grupe ljudi na tržištu rada! Odmah se ograđujem da ova analiza ne obuhvaća 100% populacije koja je sposobna za posao. Uvijek ima časnih iznimaka, tj. ljudi koji shvaćaju neke stvari, a to je da se neće ništa samo od sebe dogoditi i da traženje posla predstavlja također neku vrstu djelatnosti, sa osmosatnim radnim vremenom koje uključuje i učenje – pa čak i investiranje bilo u kuvertu sa životopisom i onim smiješnim uvjerenjem o nekažnjavaju, bilo u neki tečaj ili školu.

Čekači posla na Zavodu za zapošljavanje

Postoje dvije glavne grupe čekača: prolaznici i starosjedioci. Prolaznici su oni koji čekaju razliku dana do mirovine ili su tek završili školu pa trebaju socijalnu tramvajsku kartu. Starosjedioci su oni koji su prijavljeni na zavod radi beneficija koje daje država pa ili su prestari za doškolovanje i promjenu profesije, bolesni ili naprosto ne konkuriraju svojim znanjem i osobnošću kod potencijalnih poslodavaca. Naročito kad se radi o natječajima gdje npr. tajnik/ca mora biti i programer, i knjigovođa, i prevoditelj, i domaćica, i hostesa, i vozač, i dobavljač plus ostali poslovi. Kako udovoljiti takvom natječaju?! Ima onih koji mogu udovoljiti takvom natječaju, ali pogledajmo plaću! Pa za nju se ne isplati uopće ujutro ustati iz kreveta. Ovakav zaključak: „ne ustati iz kreveta“ usvojen je u Hrvata naročito u mlađoj populaciji.

Čekači dok čekaju imaju dovoljno vremena za učenje koje im omogućuje država, na vježbu u govoru i pisanju i štošta drugo što se tiče održavanja psihomotornih sposobnosti, ali čekačima je to dosta naporno, ne da im se, moraju tamo nešto ispunjavati i igrati igrokaze, sve im je to glupo, nepotrebno i besmisleno. Kažem, ima izuzetaka za pohvaliti. To sam čak bila i ja jer sam čekala tri mjeseca do mirovine i ta tri mjeseca bila sam nezaposlena. Ali veselilo me otići na sve moguće radionice i vježbe razgovora s poslodavcem, učenje kako se piše životopis, koja su to pitanja koje poslodavac najčešće postavlja, kako se obući, kako držati ruke, kako gledati u oči, na koja pitanja imam pravo ne odgovoriti. Imala sam dovoljno vremena da se time bavim pa ne znam u čemu je problem kod drugih nezaposlenih ljudi!

Zaposleni

Tko su ti ljudi? To je kolona ljudi koji srećom imaju posao. Ovi ljudi pristaju na ugovore o radu koji graniče sa smislom za humor ili su toliko zamršeni da se iz njih uopće ne može iščitati kolika je plaća i kako se ona obračunava. Kao da je nastala nekakva urota protiv običnih ljudi koji žele plaću kako bi preživjeli. Urota protiv ljudi koji su vrijedni, strpljivi, izdržljivi, pokorni, koji slušaju i koji pristaju na stalno smanjenje plaće jer je to kao nešto normalno. Ugrađuje im se polako shvaćanje da je normalna, uobičajena takva plaća koja se smanjuje. Ugrađuje im se u um neka se usporede s onima kojima je još teže i vidjet će kako će nakon toga lakše nositi svoj križ. Bitno da barem ide staž i osiguranje jer ionako je ovakav život samo privremen i bit će bolje.

Među tim ljudima postoje i oni koji su i te kako dobro obrazovani, ali njihovo znanje u našem društvu nije primjenljivo, oni su „prekvalificirani“ za to radno mjesto jer zaslužuju „nešto bolje“ (tako im kažu na intervjuima) i oni najteže nalaze posao, ili je degradirano zbog nedostatnih sredstava u državnom proračunu i velikog zaduženja države. Zapravo, ova grupa „Zaposleni“ jeste suvremeno roblje.

Ostali

Bolesne osobe koje nemaju sreću koje im omogućuje zdravlje i rad. Ne treba tu puno objašnjavati jer kad čovjek izgubi zdravlje izgubio je sve i samo misli o zdravlju i ni o čemu drugome.

Zatim, osobe s invaliditetom za koje nema puno mjesta u našem društvu, ali zahvaljujući direktivama iz Europe počelo se nešto na tom planu raditi, ali nedovoljno jer novaca nema. Ove su osobe borci kao i njihove obitelji ako ih imaju. Njihovo tjelesno ograničenje ili čak mentalno, daje im veću snagu nego nama ostalima koji ne znamo kud bi sa svojim sposobnostima i kako se nositi s letargijom ili lijenošću. Poslodavcima su osobe s invaliditetom nedovoljno zanimljive, otežano je rukovanje s njima, a i država im je nad vratom. Hajde de jedino ta porezna olakšica za određeni broj zaposlenih.

Osobe s invaliditetom vape za poslom, žive na rubu egzistencije i zaslužuju posao i dokazano je da su najbolji radnici. Ali ne, natječaji traže takve sposobnosti od ljudi kao da su roboti i opis radnog mjesta je često van pameti.

Pod ostale možemo svrstati i ljude s posebnim sposobnostima. Ne moraju to biti ljudi koji pogledom pokreću predmete, ali to je ona vrsta ljudi za koje također nema sluha jer su neobični, u višoj dimenziji, borci za pravdu, za ideale i štošta drugo. To su zapravo pokretači promjena, ali promjene nisu dobrodošle jer destabiliziraju trenutni poredak vrijednosti.

I što se zapravo događa kada poduzetnici objave natječaj za određenim profilom ljudi? Ništa. Ljudi dođu, pogledaju, plaća malena, firma malena, tek se razvija, a oni traže nešto veće i sigurnije. Ah da, mora se i nešto učiti, ugovor nije na neodređeno vrijeme i kad se sve to zbroji i oduzme – onda je najbolje pričekati nešto bolje.

S obzirom da u Hrvatskoj nema dovoljno radne snage, jedino preostaje da uvezemo radnu snagu kao što i uvozimo sve drugo. I da zaposlimo umirovljenike jer dokazano je da su oni izvanredno snažni radnici. I izvezemo naše mlade intelektualce – zauvijek.

Pod Rajninim perom, 21.12.2016.